I opet smo se i mi vratili na naš najdraži Erasmus+ put na jugozapad! I to niti u jednu drugu zemlju nego Španjolsku. Da, da… No, nismo bili samo mi u to vrijeme tamo. Na mobilnosti u školi FEDAC Manresa u isto vrijeme kad i mi boravili su i učenici iz Italije koji su ugostili prošli mjesec učenike iz Španjolske.
Svaki dan tijekom boravka u školi, marljivo smo radili na projektima (o čemu ste sve mogli pročitati u prethodnom članku), ali ja ću pisati o onom nama važnijem aspektu, a to je druženje s našim domaćinima i stvaranje prijateljstava za cijeli život.
Prvog dana smo se pokušavali upoznati sa svima, saznati tko je iz koje škole, a pogotovo se smijali na načine koje nam izgovaraju imena (npr. Juraja smo prekrstili u Džuradž, a Dorijan je postao Doridžan). Budući da su naši hostovi međusobno bili veoma bliski, dosta toga smo zajedno radili. Istog dana kada smo došli, išli smo se zajedno šetati i tako se malo upoznali i saznali tko je s kime dobar a tko nije.
Tijekom aktivnosti kroz školu smo se upoznali sa pojedinim učenicima zbog zadataka u Ice breaking activity kao što je ,,Slikaj se s učenikom dok je na satu”.
Kada su trajale dugotrajne pauze i jela od sat i pol (i više), Bornin host, Aleix nas je upoznavao sa svima i iz njegove škole i iz Italije, a najbolje nam je bilo kad nas je upoznao s Martijem za kojeg su svi, ne samo mi, zapeli. Oni su nas upoznali i s drugim učenicima njihove škole kao što su Jana, učenica koja je prošli mjesec išla u Italiju i bila host učenici Matilde, Giulia koja je ostavila jedan od boljih dojmova i bila host talijanskoj Asiji čije je ime bio hit! Eh, kad smo već kod imena, jedna djevojka iz Španjolske imala je takvo ime da se zbuniš tako lako – zvala se Ona. Da, Ona. Naravno, preko teksta je lako shvatiti je li riječ o imenu ili zamjenici. Ali uživo… Nismo znali o kome pričamo, samo da je žensko!
Aktivnosti su bile stvarno odlično osmišljene za približavanje učenika iz drugih država zbog toga što su one, voditeljice programa, birale grupe. Neki su upali zajedno u grupu s nekim iz svoje države, a neki bili jedini Hrvati među Španjolcima i Talijanima koji se sporazumijevaju. A mi, stojimo pored i gledamo k’o tele u šarena vrata dok oni pričaju.
Dobro, nije bilo toliko loše. Sve dok imate dobre članove tima, sve je super. Pogotovo kada imate nekog tko brzo trči za aktivnosti koje trebaju nekog malo bržeg, kao što je bila pljačka dragulja u Manresi o kojoj možete više pročitati u drugom članku.
Po rasporedu koji smo dobili od voditeljica programa, pripremali smo se teško za četvrtak. Samo zbog puta u Barcelonu.
Tamo, opet aktivnost. Ali, i tamo smo bili u grupama. Ne mogu lagati i reći da nismo bili 99% vremena s Hrvatima jer jesmo.
Pomislili smo: ,,Došao je petak. A čekaj, što je tad? Daj pogledajte raspored, što imamo danas?” Imali smo prezentiranje videa, završavanje projekta, slobodno s obiteljima… i za kraj, PARTY?! Brzo do domova po toj kiši da se spremimo!!!!!
Nakon kaotičnog, kišnog, spremanja stigli smo na party. Prije domjenak nego party. Hrana koju su pripremili roditelji naših domaćina, glazba, uglavnom španjolska, dodjela pohvalnica i poklona. Poklon se sastojao od torbe, kemijske, bilježnice, balona i kutije bojica.
Na kraju smo i mi pustili malo naše glazbe i pokazali im kako se plešu drmeš, kolo i linđo, ali smo i mi zaplesali Macarenu.
Budući da je bio zadnji dan, odlazimo zauvijek od ovog mjesta i više nikad nećemo vidjeti skoro ikog odavde, morali smo se potpisati.
Čekaj, čekaj. Mi odlazimo sutra? Ne može biti, impossible. Vani kiša pada, ledeno na jugu! Eh, ne mremo otić’ bez da se slikamo. Dobro dobro, vidjet ćemo ih opet. Ali neke nećemo! Učenici koji su išli u Italiju ne dolaze u Hrvatsku, a oni su prema nama bili super. Pa naravno da smo se slikali!
Subota. Već je tu. A mi ne želimo otići. Suzdržali smo se na putu do škole da ne plačemo, ali kad smo došli – rijeke smo napunili.
I kad smo u kombiju bili na putu do aerodroma cmizdrili smo i za onima koje ćemo vidjet! Eh, meka srca…
Lucija Perić