Zadnja dva dana mobilnosti u Španjolskoj bila su možda i najbolja dva dana u životu. Ujutro smo svi došli u školu, pričekali da se svi okupe i krenuli prema učionici za likovni. Neki su dovršavali svoje emojije, dok su drugi radili mrežu na koju su se poslije stavili ti emojiji. Tako smo se mijenjali – devet učenika radilo je mrežu, dok su ostali dovršavali emojije, i tako sve u krug kako bi svi dobili priliku raditi mrežu, odnosno umjetničku instalaciju Trapped in a web o kojoj smo već ranije pisali.
Trampolini i igrice
Taj dan su nam skratili nastavu pa smo u školi bili samo do 13:00 sati. Nakon toga svi su negdje išli. Neki su otišli u McDonald’s, a poslije su išli na Salting, mjesto puno trampolina na kojem se može skakati. Drugi su se okupili u kući i igrali igrice. Svi smo se jako zabavili.
Nakon Saltinga ja i Abril (moj host) otišle smo u kazalište gdje je ona plesala njihov tradicionalni ples sličan folkloru. Svi su imali jako lijepe haljine i plesovi su mi se jako svidjeli. Kada je Abril završila s plesom, brzo smo otrčale do njezine bake kako bi se presvukla, a zatim smo se uputile prema školi gdje se održavao party.
Farewell party
Sve obitelji donijele su nešto za jesti pa su stolovi bili puni hrane. Ubrzo smo sve pojeli i počela je dodjela diploma. Prvo su diplome davali Talijanima, a tek onda nama. Bilo im je jako teško izgovarati naša imena i prezimena. Dorijana su zvali Doriđan, Juraja Đurađ, mene Mika, a kada su došli do Mateova prezimena jednostavno su odustali od čitanja prezimena.
Nakon dodjele diploma igrali smo igru “Never Have I Ever”, što na hrvatskom znači „Nikada nisam“. Svi su uzeli papirić i kemijsku te napisali nešto što nikada nisu napravili. Svi osim profesora i roditelja napisali su nešto na papirić, a zatim smo ih počeli čitati. Ako si napravio ono što je pisalo na papiriću, morao si dići ruku. Bilo je jako zabavno.
Nakon toga došao je još zabavniji dio večeri. Lukas, Matea i ja plesali smo kolo. Svi su nas gledali i pljeskali. Ubrzo nakon toga plesali smo Makarenu, zatim Linđo pa Drmeš. Bilo je jako zabavno, iako smo se svi na kraju umorili od plesanja.
Svi smo dobili vrećice škole FEDAC, a u njima su bile bilježnica, kemijska i baloni. Nije bilo puno, ali je bilo od srca. Također, oni koji su osvojili prvo mjesto u aktivnosti u kojoj smo istraživali Barcelonu dobili su sliku na kojoj su svi učenici na planini Montserrat.
Ubrzo su se svi uputili kući. Neki su se odmah počeli pakirati za odlazak u Zagreb, a neki su to ostavili za sljedeći dan.
Oproštaj pun suza
Došla je subota. Neki su se ujutro pakirali, neki su otišli u crkvu sv. Ignacija, neki na turnir košarke, ali svi smo bili tužni jer nismo htjeli tako brzo ići kući.
U 13:00 sati svi smo se našli kod škole, pozdravili se sa svima i gotovo svi su plakali. Kofere smo stavili u auto i krenuli prema aerodromu u Barceloni. Cijelim putem smo plakali jer smo u Manresi stvorili puno uspomena i upoznali mnogo novih prijatelja koji su nam tih tjedan dana bili kao obitelj.
I opet krivo ime…
Kada smo došli na aerodrom, dobili smo karte i napravili check-in. Nakon toga imali smo malo slobodnog vremena pa smo kupovali razne stvari. Ja sam otišla u Starbucks, a umjesto Nika na čašu su mi napisali Mika. Navikla sam na to jer su me u Manresi zvali ili Mika ili Niga.
Svi smo se ponovno našli, ali avion nam je kasnio i nismo znali hoćemo li stići na avion iz Amsterdama. Ubrzo je došao avion pa smo se smjestili. Dobili smo sendviče i mogli smo odabrati bilo koje piće koje smo htjeli.
Kada smo stigli u Amsterdam, morali smo trčati na naš gate jer je bio na drugoj strani aerodroma. U avionu smo sjedili Mateo, Dorijan, Sara, profesorica Marina, profesorica Sanela i ja, i to na sjedalima kod izlaza za nuždu, pa smo imali puno više mjesta za noge nego ostali.
Let do Zagreba trajao je 1 sat i 50 minuta. Svi smo bili jako umorni. Čim smo stigli, otišli smo po naše kofere, ali pojavio se problem. Mateov i kofer profesorice Marine nisu stigli. Rekli su radnicima na aerodromu, a oni su im objasnili da će im kofere dostaviti kući.
Nika Posavec