Sve u Zmajčeku nas veseli što s vama možemo podijeliti prvi ciklus pjesama naše drage glavne urednice – Nikoline Antić. Uživajte u njihovu čitanju. Veseli nas i to što je Nikolina dobila svoju literarnu rubriku, jer ona je to definitivno zaslužila kao jedna izuzetno nadarena pjesnikinja, a ujedno i vrsna novinarka bez čije dirigentske palice Zmajček ne bi bio ono što danas jest.
MOME MORU
Dala sam ti srce
jer ti nemaš svoga
i urezala ime
nekoć što sam bila koga.
A ti si tu da glumiš žrtvu,
dozivaš imena Boga,
morat ćeš jednom priznati sebi
nemaš svoje, a nikad dosta moga.
Zato noćas, more moje,
do Mjeseca ću sjesti,
i opet se zakleti
suzu neću sresti.
Sutra, more moje, sjećanja ne trati,
on nek’ ima
sve što uze, ne tražim da vrati.
Sutra, more moje,
iz njedara glazba kliže,
s usana zbogom,
bit ću ti daleko, a nikad više bliže.
NOĆU
Preslika si mojih snova
vrijednije od tisuću zvjezdanih noći,
čak i ako
postaneš jedna.
ONA
Njene su oči hladne,
pogled svisoka, a zna gdje joj je mjesto,
njene su uši gladne
vlastita glasa, a ne šuti često.
Njene su usne suhe,
ozeble i okusa straha
njeni se snovi ruše
pod težinom vlastita daha.
Njena je postelja prazna
gdje snivahu sjećanja mrtva
njena želja svaka je kazna
i sama sebi je žrtva.
Pjesma njeni su prsti,
a njen život glazba nije
notu griješi pa se krsti
pakosno se stranac smije.
Njen korak natrag su ljudi
i ona prošlost ponovno živi
čudovište u njoj se budi,
potamnješe oblaci sivi.
I njene oči, hladne,
blistave i boje smrti,
znaju da, osim za noža,
ljudski prsti zauvijek su škrti.
ANKSIOZNOST
Odriješi me krivnje,
figure su prazne,
hoću da letim,
polomiše mi krila.
LICE
Želim njeno lice,
to lice,
lice njeno,
pod mojim prozorom
da ne ljubi
usne njegove.
LIŠĆE
Pod jorganom joj zemlja stenje;
Objed spreman nije,
živica neobrezana,
ograda oronula,
stara šljiva suze lije,
vlaži joj jastuke:
moja mati kao stijena sniva.
IMALA JE
Od nakita je nosila dušu
ali, u pravu ste,
duša nije nakit –
na nju se nitko i ne obazire.
KRINKA
Ja nisam pjesnik,
ja sam duša izgubljena u riječima,
čeznutljiva i posve obična,
zaglavljena
između redaka.
Ja nisam romantičar,
ja sam glazba,
crno vino na usnama,
dodir večeri na blijedoj koži,
skupi parfem na njenoj cvjetnoj haljinici.
Ja nisam čovjek,
ja sam vihor,
tijelo što žudi za slobodom,
za bijegom,
s tisuću lica –
manje grješnih nego vaših.
POGLED
Znaš li da te vidim
dok me potajice gledaš?
Samo, šteta što si takav,
šteta što si klinac –
pa to radiš samo
dok ju oko struka grliš.
VIOLINA
Je li moja violina
posljednja nota koju čuješ
prije no što zaspiš?
Ili je to krik sa mojh usana
što se ote
da nikad ne zaboraviš
da nisam tu
i gledam te?
DA SI TU
Jesi li tu?
U mome si srcu
zaključana.
Jesi li tu?
U mome si gradu,
čujem, nisi sama.
Jesi li tu?
Pred ovim vratima,
zar nisi tu?
Opet bih te isto volio.
U PONOĆ
Želiš li sa mnom
gledati zvijezde?
Siđi u ponoć
gledati zvijezde,
obećavam,
samo ćemo gledati zvijezde
blistave
jedno drugome u očima.
ROBINJA
Kišni osmijeh na usnama,
Na glavi roza mašnica.
U srcu čvor,
Na ogradi duše okovi.
Bodljikava žica.
Robinja života.
Stežu.
LJUBAV
Rosno nebo,
Prozori od leda.
Snena stvarnost svoja teška vjeđa
Nebeskim širinama povjerila.
IZDAJA
Tuča metaka.
Kiša krvi.
Huktanje ljudske mržnje.
Oluja vrisaka
Nijedan iz straha.
Iza mene
Ranjeni anđeo čuvar.
U VISINE
Zanjihalo se Sunce
Gore
U visine
Prekoračilo zore.
Ušlo u nove svjetove
Zacvrkutalo
U ritmu laganih silueta valova.
Počešljalo svoje
Sijede vlasi.
Svome izboranome licu smiješilo se
U dubinama,
U vječnim plavetnim zrcalima.
Otvorilo sva vrata,
Osvijetlilo sve noći,
Uglazbilo tišine,
Spojilo daljine,
Udahnulo praznine.
I zna da će
Zauvijek postojati.
ČEKAO SAM
Čekao sam je.
Djevojku u šarenom kaputu,
Široka osmijeha
I glasa,
Glasa poput pjeva.
Šutio sam.
Osluškivao.
U susjednom je svijetu
Treperilo svjetlo.
Razmišljao sam.
Riječi bujne,
A nijedna prikladna.
Nijedna prikladna njoj.
Sanjao sam.
Putovao maštom.
Kao da nema sutra,
Kao da neće biti nas,
Kao da neće biti nje.
Nestajao sam,
Nošen snagom tvoje tišine.
Iznenađen,
Ošamućen.
Kao
Poslije sna…?
Čekao sam.
Jer je vrijedna toga.
Jer svaka su vrata otvorena,
Svaka je pjesma upućena,
Svaki kraj završava
Njenim dvama plavim prozorima.
I znali smo,
A nismo,
Da na nas čeka
Novi dan.
Čuo si me, oče,
Tada rekao sam,
Šaptom,
Gledajuć’ u prazno:
Čekao sam.
NA JEDRIMA
Mjesec pošao na bal.
Rasplesalo se vrijeme.
Na jedrima od nota jedna maska
K’o zaboravljena želja počinula.
TEBI
Pokušao sam dotaći sunce,
Ploviti oblacima,
Nagovoriti ljeto da ostane.
Pokušao sam doseći zvijezde,
Ubrati ih s neba i
Položiti u tvoju pletenu košaricu.
Pokušao sam nasmijati more,
Tako da se zauvijek mreška,
Tako da valovi zauvijek grle obalu.
Kao i ja tebe.
Pokušao sam izbrisati mržnju.
Da postojiš samo ti.
Da postojim samo ja.
Pokušao sam stvoriti vječno šarenilo boja.
Da umočim kist
I stvaram život.
Da bude umjetnost.
Da budem umjetnost.
Pokušao sam lasom
Nestašne leptire dohvatiti.
Zaključati ih u rajske vrtove
Tvoga srca.
Pokušao sam ti
Pjesmu napisati,
Pticama dirigirati.
Pokušao sam ti
Obećati
Da ću zauvijek ostati
Da ćemo zauvijek postojati.
Pokušao sam ti
Previti rane,
Ohrabriti te dok si se grčila.
Obećati
Da ćemo živjeti.
Nisam mogao.
Zato sam te samo uzeo za ruku.,
Poveo te plažom.
Povukli smo kvaku
Dana što se rađa.
Sjećaš li se?
Bosih nogu gacala si po plićaku,
Po stijenama,
Divila se morskim mijenama,
Igrala se našim sjenama.
Sjećaš li se?
Pjevasmo o nadi
Propasti u lice,
O izbojcima ruže
Na rubu litice.
Umakali smo noge
Između dvaju plavetnila
Ni živih
Ni potpuno mrtvih.
Naposljetku sam te privio uza se,
Sjećaš li se?
O mom odlasku
Pričali smo u tišini.
Vikao sam, nečujno,
Riječi su odzvanjale gorama,
Sudarale se o klisure,
Tupo i bez zvuka.
Valovi su održali tajnu
Koju znam samo ja,
Koju znaš samo ti,
Kako mi i dalje značiš,
Zemljo moja.
KAD ME NE BUDE
Kad uzmu olovku
i po duši
k’o po šabloni
imena svoja upišu.
Kad dvorce sagrade,
i tebe – nema te,
a vjetar kule odnese
zavali zidine u pijesak.
Kad prime za ruku,
za mećave,
i na obraze trag ruža
od suza ostave.
Kad ne svira glazba,
ti si poezija,
tu si dok ne nestaneš –
pazi da se ne porežeš.
Kad dođu pod tvoju lipu
i lišće kad zagrnu
pa da pljunu,
usta se suše.
Kad protrljaš oči,
što je ostalo?
Nož ‘mjesto potpisa,
laž umjesto poljupca.
Tad reci, majko, Judama,
reci im neka,
kad odem,
puste me da živim.
KOSTI
Tajanstvena mjesečina
na vjetru
postaje tijelom.
STVARNOST
Spavaš
otvorenih očiju
samo slutim
što ćutiš
u svojoj savršenoj polusvijesti
koja te kao zauvijek
(koliko god
to jest)
obilježila.
Ti sanjaj,
za mene je istina.
SUZE
Ne diži ruku
na mene
ne vrišti
ne huči
ne diraj
mi život
pusti
pusti me
ne viči
to me boli
to me boli
to me boli
TEBI NIJE TEŠKO
Tebi je lako
tvoja je uvijek bila tišina,
a krivica moja.
Blago li je tebi,
kojem nikada
neće biti teško.
IDI
Ako ideš,
ostani,
ja ću izdaleka
da te živim.
NE(DO)STAJEŠ
Osjećam kako
nestaješ
i sve mi više
nedostaješ
od jednog poljupca ne
dostaješ
zašto uza me
ne staješ
kad znaš da bez
mene ostaješ?
UGASITE SVJETLA
ugasite svjetla
da oči ne peku
da ne pustim suzu
da se ne utopim
da ne poželim
da ga nikad nisam vidjela
AKO
Ako se utopim u
noći
kao najdubljem oceanu
jer te nema
hoćeš li doći
možda tu si
iza ugla
da ispružiš ruku
i još me
gurneš dublje
ZNAŠ LI
ako čitaš,
znaj –
u zemlju propadam
od stida
u tuđinu
što oduvijek me
ima
GDJE ME TRAŽIŠ
Ali,
nisam otišla,
zašto me kriviš?
Tu sam
gdje i ne gledaš,
u tvom srcu –
zar ni ne znaš
da nas imaš?
Prekasno je,
gdje me tražiš?
NE PATI MI DUŠA
duša mi ne pati
za njima
jer ih nikad nisam
tražila
ja ih nikad
nisam žalila
tužne pjesme meni su
mrtva poezija
ZBOGOM
rekla bih ti zbogom
ali ono nije riječ
to je ono što osjećam
a ti smisla za to nemaš
NEMOJ DOĆI
Zar ne vidiš
da blijedim,
zar ne znaš da
te čekam?
Nemoj doći,
to nije ono što
želim,
ti ne znaš
da me voliš.
Ja nestat ću,
ti si s dva života
rođen.
NISMO
nismo više mi
nismo ti i ja
sad si samo ti
jer sve što jesam
u tebe sam uložila
kada sam
postala višak
NEZNANČE
Neznanče,
koja ti je priča?
Ranjen,
u srcu ruže trn
ili ipak liježeš
netaknut prokletstvom
zvanim pad?
Neznanče,
ispričaj mi priču,
ti ne moraš
saznati moju.
JESI LI
Jesi li živ
ako si sretan?
Imaš li
ljude
koje znaš,
čijem vlasništvu
ti pripadaš?
Jesi li sretan
ako si živ?
Jesi
jesi li
jesi li sretan,
jesi li živ?
U VREVI
Vreva ljudi i
njihove
šutljive duše.
Imamo li svijet
ili on ima nas?
ON
Ali, ako nestaneš u
nekome drugome,
hoćeš li pronaći sebe
ili postati on?
NE TRAŽIM TE
i ne tražim te
u drugima
jer
drugih niti nema
JOŠ SI TU
Tu si danas,
nisi sutra.
To nije život,
to je naša volja.
STABLO
Iritira me zvuk
prezrelih plodova koji
padaju
loma kostiju
dok ih gaze
znojni su dlanovi
kad im se gade;
nekoć sam
to bila ja
samo što sam sada
stablo
PRIZNAJ MI
Čega te
najviše strah?
Pada,
mraka
ili jutra?
Liježeš li
spokojna k’o ja
svjesna da te
možda
neće biti sutra?
RIJEČ
Naposljetku,
tvoje ime je samo
riječ,
a vrijeme ono čega
više nema.
ZBOG TVOJE SREĆE
Pozovi me
u svoje dvore
rosne
pod lažnim suzama
da svaku sačuvam
da svaku urežem
i zauvijek zaplačem
LET
Gledaš me
kao zauvijek
i već vrijeme je
da ideš;
zašto ponavljaš da je prekasno
kad je prekasno?
NEĆU
Mogu,
ali neću
da te znam
jer te vole
pa si sam.
PONOĆ
ali, nevažan si
kao ova sjena
moja
stiješnjena zidovima
neosvjetljene uličice
što se utapa
u po’ noći
sata koji je davno
otkucao
NA KAMEN DO MOGA
možda nabasaš
na mene
za godinu il’
nikad
možda kad te svi ostave
ili kad ti ostaviš sve
kao što si mene
pa na kamen do moga
počineš
i ponovno me ubiješ
ŠTO TI TO U OKU BLISTA
svaki tvoj pogled
znam napamet
al’ nijedan k’o ovaj.
što ti to u oku blista?
tuga i strah, žaljenje
il’ ti je svejedno?
VRATI SE
Ne vraćaj se.
Ja te ne mogu voljeti
ali, čemu
kad znaš da ti
ne mogu odoljeti?
Vrati se,
ja ću te
k’o ti mene boljeti.
PSIHOPAT
Mama,
tvoja je kćer psihopat
a njen život više
nije u rukama bolesti
Mama,
imala sam vremena
ali prešuti to
mojoj budućoj Djeci
jer tvoja se kćer
nije bojala smrti
ona je htjela otići,
ranije
Mama…
je li tvoja kćer
psihopat?
LAKA TI NOĆ
Tebi pišem:
ostani mi zdravo
stvari nikad nisu
ono pravo
šteta što to nisam
prije znao;
moja je krv
natopila Stvar
je li ti žao?
sreća pa sam
prije snova pao
već bliži se vrijeme
i čini se kao
sad da moram poć’…
spavaj mi mirno
i ostani zdravo
laka ti noć.
VIDJETI TEBE
Vidjeti tebe je
kao pisati poeziju:
previše emocija
i nijedna prava riječ…
PRIČA U 10 RIJEČI
Životna priča u
deset riječi?
Nije znao
što reći
pa je rekao
ne želim te.
IDEM
Idem,
ne odlazim.
Neće me biti samo
ako ćeš me ti zaboraviti.
PTICE
Odlaze li ptice
kamo ideš ti;
novom ljetu,
drugom Suncu
kada zagusti?