Kći TajNina

Sve u Zmajčeku nas veseli što s vama možemo podijeliti prvi ciklus pjesama naše drage glavne urednice – Nikoline Antić. Uživajte u njihovu čitanju. Veseli nas i to što je Nikolina dobila svoju literarnu rubriku, jer ona je to definitivno zaslužila kao jedna izuzetno nadarena pjesnikinja, a ujedno i vrsna novinarka bez čije dirigentske palice Zmajček ne bi bio ono što danas jest.

MOME MORU

 

Dala sam ti srce

jer ti nemaš svoga

i urezala ime

nekoć što sam bila koga.

 

A ti si tu da glumiš žrtvu,

dozivaš imena Boga,

morat ćeš jednom priznati sebi

nemaš svoje, a nikad dosta moga.

 

Zato noćas, more moje,

do Mjeseca ću sjesti,

i opet se zakleti

suzu neću sresti.

 

Sutra, more moje, sjećanja ne trati,

on nek’ ima

sve što uze, ne tražim da vrati.

 

Sutra, more moje,

iz njedara glazba kliže,

s usana zbogom,

bit ću ti daleko, a nikad više bliže.

 

 

NOĆU

 

Preslika si mojih snova

vrijednije od tisuću zvjezdanih noći,

čak i ako

postaneš jedna.

 

 

ONA

 

Njene su oči hladne,

pogled svisoka, a zna gdje joj je mjesto,

njene su uši gladne

vlastita glasa, a ne šuti često.

 

Njene su usne suhe,

ozeble i okusa straha

njeni se snovi ruše

pod težinom vlastita daha.

 

Njena je postelja prazna

gdje snivahu sjećanja mrtva

njena želja svaka je kazna

i sama sebi je žrtva.

 

Pjesma njeni su prsti,

a njen život glazba nije

notu griješi pa se krsti

pakosno se stranac smije.

 

Njen korak natrag su ljudi

i ona prošlost ponovno živi

čudovište u njoj se budi,

potamnješe oblaci sivi.

 

I njene oči, hladne,

blistave i boje smrti,

znaju da, osim za noža,

ljudski prsti zauvijek su škrti.

 

 

ANKSIOZNOST

 

Odriješi me krivnje,

figure su prazne,

hoću da letim,

polomiše mi krila.

 

 

LICE

 

Želim njeno lice,

to lice,

lice njeno,

pod mojim prozorom

da ne ljubi

usne njegove.

 

 

LIŠĆE

 

Pod jorganom joj zemlja stenje;

Objed spreman nije,

živica neobrezana,

ograda oronula,

stara šljiva suze lije,

vlaži joj jastuke:

moja mati kao stijena sniva.

 

 

IMALA JE

 

Od nakita je nosila dušu

ali, u pravu ste,

duša nije nakit –

na nju se nitko i ne obazire.

 

 

KRINKA

 

Ja nisam pjesnik,

ja sam duša izgubljena u riječima,

čeznutljiva i posve obična,

zaglavljena

između redaka.

 

Ja nisam romantičar,

ja sam glazba,

crno vino na usnama,

dodir večeri na blijedoj koži,

skupi parfem na njenoj cvjetnoj haljinici.

 

Ja nisam čovjek,

ja sam vihor,

tijelo što žudi za slobodom,

za bijegom,

s tisuću lica –

manje grješnih nego vaših.

 

 

POGLED

 

Znaš li da te vidim

dok me potajice gledaš?

Samo, šteta što si takav,

šteta što si klinac –

pa to radiš samo

dok ju oko struka grliš.

 

 

VIOLINA

 

Je li moja violina

posljednja nota koju čuješ

prije no što zaspiš?

 

Ili je to krik sa mojh usana

što se ote

da nikad ne zaboraviš

da nisam tu

i gledam te?

 

 

DA SI TU

 

Jesi li tu?

U mome si srcu

zaključana.

Jesi li tu?

U mome si gradu,

čujem, nisi sama.

Jesi li tu?

Pred ovim vratima,

zar nisi tu?

 

Opet bih te isto volio.

 

 

U PONOĆ

 

Želiš li sa mnom

gledati zvijezde?

Siđi u ponoć

gledati zvijezde,

obećavam,

samo ćemo gledati zvijezde

blistave

jedno drugome u očima.

 

 

ROBINJA

 

Kišni osmijeh na usnama,

Na glavi roza mašnica.

U srcu čvor,

Na ogradi duše okovi.

Bodljikava žica.

 

Robinja života.

Stežu.

 

LJUBAV

Rosno nebo,

Prozori od leda.

Snena stvarnost svoja teška vjeđa

Nebeskim širinama povjerila.

 

IZDAJA

 

Tuča metaka.

Kiša krvi.

Huktanje ljudske mržnje.

Oluja vrisaka

Nijedan iz straha.

 

Iza mene

Ranjeni anđeo čuvar.

 

 

U VISINE

 

Zanjihalo se Sunce

Gore

U visine

Prekoračilo zore.

 

Ušlo u nove svjetove

Zacvrkutalo

U ritmu laganih silueta valova.

 

Počešljalo svoje

Sijede vlasi.

Svome izboranome licu smiješilo se

U dubinama,

U vječnim plavetnim zrcalima.

 

Otvorilo sva vrata,

Osvijetlilo sve noći,

Uglazbilo tišine,

Spojilo daljine,

Udahnulo praznine.

 

I zna da će

Zauvijek postojati.

 

 

ČEKAO SAM

 

Čekao sam je.

Djevojku u šarenom kaputu,

Široka osmijeha

I glasa,

Glasa poput pjeva.

 

Šutio sam.

Osluškivao.

U susjednom je svijetu

Treperilo svjetlo.

 

Razmišljao sam.

Riječi bujne,

A nijedna prikladna.

Nijedna prikladna njoj.

 

Sanjao sam.

Putovao maštom.

Kao da nema sutra,

Kao da neće biti nas,

Kao da neće biti nje.

 

Nestajao sam,

Nošen snagom tvoje tišine.

 

Iznenađen,

Ošamućen.

Kao

Poslije sna…?

 

Čekao sam.

Jer je vrijedna toga.

Jer svaka su vrata otvorena,

Svaka je pjesma upućena,

Svaki kraj završava

Njenim dvama plavim prozorima.

 

I znali smo,

A nismo,

Da na nas čeka

Novi dan.

 

Čuo si me, oče,

Tada rekao sam,

Šaptom,

Gledajuć’ u prazno:

 

Čekao sam.

 

 

NA JEDRIMA

 

Mjesec pošao na bal.

Rasplesalo se vrijeme.

Na jedrima od nota jedna maska

K’o zaboravljena želja počinula.

 

 

 

TEBI

 

Pokušao sam dotaći sunce,

Ploviti oblacima,

Nagovoriti ljeto da ostane.

 

Pokušao sam doseći zvijezde,

Ubrati ih s neba i

Položiti u tvoju pletenu košaricu.

 

Pokušao sam nasmijati more,

Tako da se zauvijek mreška,

Tako da valovi zauvijek grle obalu.

Kao i ja tebe.

 

Pokušao sam izbrisati mržnju.

Da postojiš samo ti.

Da postojim samo ja.

 

Pokušao sam stvoriti vječno šarenilo boja.

Da umočim kist

I stvaram život.

Da bude umjetnost.

Da budem umjetnost.

 

Pokušao sam lasom

Nestašne leptire dohvatiti.

Zaključati ih u rajske vrtove

Tvoga srca.

 

Pokušao sam ti

Pjesmu napisati,

Pticama dirigirati.

 

Pokušao sam ti

Obećati

Da ću zauvijek ostati

Da ćemo zauvijek postojati.

 

Pokušao sam ti

Previti rane,

Ohrabriti te dok si se grčila.

Obećati

Da ćemo živjeti.

 

Nisam mogao.

 

Zato sam te samo uzeo za ruku.,

Poveo te plažom.

Povukli smo kvaku

Dana što se rađa.

 

Sjećaš li se?

Bosih nogu gacala si po plićaku,

Po stijenama,

Divila se morskim mijenama,

Igrala se našim sjenama.

 

Sjećaš li se?

Pjevasmo o nadi

Propasti u lice,

O izbojcima ruže

Na rubu litice.

 

Umakali smo noge

Između dvaju plavetnila

Ni živih

Ni potpuno mrtvih.

 

Naposljetku sam te privio uza se,

Sjećaš li se?

O mom odlasku

Pričali smo u tišini.

 

Vikao sam, nečujno,

Riječi su odzvanjale gorama,

Sudarale se o klisure,

Tupo i bez zvuka.

 

Valovi su održali tajnu

Koju znam samo ja,

Koju znaš samo ti,

Kako mi i dalje značiš,

 

Zemljo moja.

 

 

KAD ME NE BUDE

 

Kad uzmu olovku

i po duši

k’o po šabloni

imena svoja upišu.

 

Kad dvorce sagrade,

i tebe – nema te,

a vjetar kule odnese

zavali zidine u pijesak.

 

Kad prime za ruku,

za mećave,

i na obraze trag ruža

od suza ostave.

 

Kad ne svira glazba,

ti si poezija,

tu si dok ne nestaneš –

pazi da se ne porežeš.

 

Kad dođu pod tvoju lipu

i lišće kad zagrnu

pa da pljunu,

usta se suše.

 

Kad protrljaš oči,

što je ostalo?

Nož ‘mjesto potpisa,

laž umjesto poljupca.

 

Tad reci, majko, Judama,

reci im neka,

kad odem,

puste me da živim.

 

 

KOSTI

 

Tajanstvena mjesečina

na vjetru

postaje tijelom.

 

 

STVARNOST

 

Spavaš

otvorenih očiju

samo slutim

što ćutiš

u svojoj savršenoj polusvijesti

koja te kao zauvijek

(koliko god

to jest)

obilježila.

Ti sanjaj,

za mene je istina.

 

 

SUZE

 

Ne diži ruku

na mene

ne vrišti

ne huči

ne diraj

mi život

pusti

pusti me

ne viči

to me boli

to me boli

to me boli

 

 

 

 

TEBI NIJE TEŠKO

 

Tebi je lako

tvoja je uvijek bila tišina,

a krivica moja.

 

Blago li je tebi,

kojem nikada

neće biti teško.

 

 

IDI

 

Ako ideš,

ostani,

ja ću izdaleka

da te živim.

 

 

NE(DO)STAJEŠ

 

Osjećam kako

nestaješ

i sve mi više

nedostaješ

od jednog poljupca ne

dostaješ

zašto uza me

ne staješ

kad znaš da bez

mene ostaješ?

 

 

 

UGASITE SVJETLA

 

ugasite svjetla

da oči ne peku

da ne pustim suzu

da se ne utopim

da ne poželim

da ga nikad nisam vidjela

 

 

AKO

 

Ako se utopim u

noći

kao najdubljem oceanu

jer te nema

hoćeš li doći

možda tu si

iza ugla

da ispružiš ruku

i još me

gurneš dublje

 

 

ZNAŠ LI

 

ako čitaš,

znaj –

u zemlju propadam

od stida

u tuđinu

što oduvijek me

ima

 

 

 

 

GDJE ME TRAŽIŠ

 

Ali,

nisam otišla,

zašto me kriviš?

Tu sam

gdje i ne gledaš,

u tvom srcu –

zar ni ne znaš

da nas imaš?

Prekasno je,

gdje me tražiš?

 

 

NE PATI MI DUŠA

 

duša mi ne pati

za njima

jer ih nikad nisam

tražila

ja ih nikad

nisam žalila

tužne pjesme meni su

mrtva poezija

 

 

ZBOGOM

 

rekla bih ti zbogom

ali ono nije riječ

to je ono što osjećam

a ti smisla za to nemaš

 

 

NEMOJ DOĆI

 

Zar ne vidiš

da blijedim,

zar ne znaš da

te čekam?

Nemoj doći,

to nije ono što

želim,

ti ne znaš

da me voliš.

Ja nestat ću,

ti si s dva života

rođen.

 

 

NISMO

 

nismo više mi

nismo ti i ja

sad si samo ti

jer sve što jesam

u tebe sam uložila

kada sam

postala višak

 

 

 

NEZNANČE

Neznanče,

koja ti je priča?

Ranjen,

u srcu ruže trn

ili ipak liježeš

netaknut prokletstvom

zvanim pad?

Neznanče,

ispričaj mi priču,

ti ne moraš

saznati moju.

 

 

JESI LI

 

Jesi li živ

ako si sretan?

Imaš li

ljude

koje znaš,

čijem vlasništvu

ti pripadaš?

Jesi li sretan

ako si živ?

Jesi

jesi li

jesi li sretan,

jesi li živ?

 

 

U VREVI

 

Vreva ljudi i

njihove

šutljive duše.

Imamo li svijet

ili on ima nas?

 

 

ON

 

Ali, ako nestaneš u

nekome drugome,

hoćeš li pronaći sebe

ili postati on?

 

 

NE TRAŽIM TE

 

i ne tražim te

u drugima

jer

drugih niti nema

 

 

JOŠ SI TU

 

Tu si danas,

nisi sutra.

To nije život,

to je naša volja.

 

 

STABLO

 

Iritira me zvuk

prezrelih plodova koji

padaju

loma kostiju

dok ih gaze

znojni su dlanovi

kad im se gade;

nekoć sam

to bila ja

samo što sam sada

stablo

 

 

PRIZNAJ MI

 

Čega te

najviše strah?

Pada,

mraka

ili jutra?

Liježeš li

spokojna k’o ja

svjesna da te

možda

neće biti sutra?

 

 

RIJEČ

 

Naposljetku,

tvoje ime je samo

riječ,

a vrijeme ono čega

više nema.

 

 

ZBOG TVOJE SREĆE

 

Pozovi me

u svoje dvore

rosne

pod lažnim suzama

da svaku sačuvam

da svaku urežem

i zauvijek zaplačem

 

 

LET

 

Gledaš me

kao zauvijek

i već vrijeme je

da ideš;

zašto ponavljaš da je prekasno

kad je prekasno?

 

 

NEĆU

 

Mogu,

ali neću

da te znam

jer te vole

pa si sam.

 

 

PONOĆ

 

ali, nevažan si

kao ova sjena

moja

stiješnjena zidovima

neosvjetljene uličice

što se utapa

u po’ noći

sata koji je davno

otkucao

 

 

NA KAMEN DO MOGA

 

možda nabasaš

na mene

za godinu il’

nikad

možda kad te svi ostave

ili kad ti ostaviš sve

kao što si mene

pa na kamen do moga

počineš

i ponovno me ubiješ

 

 

ŠTO TI TO U OKU BLISTA

 

svaki tvoj pogled

znam napamet

al’ nijedan k’o ovaj.

što ti to u oku blista?

tuga i strah, žaljenje

il’ ti je svejedno?

 

 

VRATI SE

 

Ne vraćaj se.

Ja te ne mogu voljeti

ali, čemu

kad znaš da ti

ne mogu odoljeti?

Vrati se,

ja ću te

k’o ti mene boljeti.

 

 

Komentari