Kad pomislim da je trebalo proći 15 godina da dočekam ono o čemu sam dotad mogla samo slušati: „U mome razredu ima jedno dijete koje mi daje snage da svaki dan puna energije dođem na posao.“ Budući da su se meni takve situacije događale uglavnom epizodno, nerijetko sam bila zamišljena i obeshrabrena – no samo nakratko, entuzijazam me nije napuštao jer sam potajno sumnjala da spomenute kolegice „pretjeruju“ u želji da se izdignu iz učmalosti rutinirane radne svakodnevice. Tad još svoj posao nisam doživljavala kao posao; osjećala sam se povlašteno i poletno. (Teško je izraziti privrženost ovome pozivu – rad i komunikacija s djecom, a da se istovremeno ne spomene zamorna a jalova svakodnevna bitka s vječno navirućom administracijom i iznenađenjima maćehe – školskoga sustava.) I baš u trenutku kad je entuzijazam počeo istjecati iz mene, a svoj poziv sam sve češće počela nazivati poslom – umjesto da je Ona ušla u moj razred, ja sam ušla u Njezin.
Nikolina Antić je multitalentirana mlada djevojka, i nije lako nabrojiti sve njezine vrline, talente i interese; spopadne te neko strahopoštovanje od tolike količine „darova“ – kojih zasigurno (još) nije niti svjesna. Želiš biti siguran da nijedan neće biti zaboravljen, ostati neiskorišten ili uzalud protraćen – osjećaš moralnu obvezu pred takvom genijalnošću. 15 godina strpljivoga čekanja plime…
Vjerujem da je i mojim kolegama rad, bolje reći suradnja s Ninom podjednako inspirativna. Ja bih to slikovito usporedila sa sigurnom lakoćom koju dirigent oćuti kad stane pred simfonijski orkestar svjetskoga glasa. Pa iako je on taj koji njime ravna, orkestar je onaj koji nadahnjuje svojim neistraženim potencijalom. I sve što slijedi – unaprijed se „otvara“ te se stječe dojam da si oduvijek trebao biti baš tu gdje jesi.
Nina je već osmašica i uskoro će zaploviti novim nepreglednim prostranstvima, no čini se da je već i njihova postojanja intuitivno „svjesna“ iako ih nije iskustveno doživjela – a to je najizraženija karakteristika i njezine poezije, i njezine proze, i njezinih dramskih ostvaraja. Iako izrazito mučaljiva i „javno“ nenametljiva, „privatno“ u svojim neizravnim „obraćanjima“ ona navire poput nezaustavljive ponornice. Njezin je književni put odavno zacrtan, pravocrtan i jasan. Mogu samo žaliti što se na tom njezinome putu nisam našla ranije – i to ne zato da ja njoj duže budem „pri ruci“, već zato da ona meni duže bude inspiracijom. Jer u Nininoj su se osobi simbolički nastanile i duhom žive sve one djevojčice i dječaci čijih se lica jasno sjećam, čije riječi me ustrajno snaže i čije male velike geste i danas daju smisao svakoj mojoj novoj ideji. Sve te blistave oči vire iza Nininih naočala…
Stoga u želji da toj – po svemu iznimnoj – mladoj djevojci vratim barem djelić ukazanoga povjerenja i iskrene privrženosti, na pragu njezina odrastanja, izražavam svoju zahvalnost nudeći joj dio ovoga virtualnog prostora da izrazi svoju veličinu – kroz stihove.
S iskrenim poštovanjem,
Tvoja profesorica Renata Budak Lovrić