INSOMNIJA, INSOMNIJA, TI SI MI U SNOVIMA
8. 9. 2019.
Već drugi se dan budim u noći ne bih li natjerala sat na zidu da brže otkucava – i ovu insomniju da mi, ako ništa drugo, ne otima uobičajeni dnevni prosjek produktivnosti, i tako dovoljno nizak. Pretjerujem, ali morate shvatiti da nikome nije lako, pogotovo nama prvašićima. Promjena okoline i uklapanje (ne nužno i ukalupljivanje) veoma su kompleksni procesi i situacije, i ukoliko nisu „načeti“ (kako spada) socijalni život jednak je ništici, a ni ocjene nisu nešto bolje – ako ste jedan od onih koji radije djeluju kao grupa nego kao individua.
Zapravo, ukoliko se ubrajate u gore navedeni „rod“, onaj koji podrazumijeva sistem čoporativno-do-diplome, vaša je razvijenost u smislu komunikologije na zavidnome nivou i nema vam premca… Ni srednja škola niti novo ozračje ne predstavljaju vam nikakvu prepreku.
Osim toga, prijelaz iz osnovne u srednju školu otvara (u) vam nove vidike i dosege što je po mjeri zazirete li od drame i tračeva u WC-u. No dobro, prerano je za takve zaključke, ali valjda je ono što čuh od starije generacije barem polovica istina.
Saznat ću sutra.
METILORANŽ KAO INDIKATOR KISELINE (U ŽELUCU)
8. 9. 2019.
20:30. Ne mogu izdržati, pišem još jedan dio. Moram s nekime podijeliti svoje jade. Srednja škola, stranci, drugačiji mentalitet, 25-minutna vožnja autobusom, cvikanje pokaza (dovraga, a sve ove godine se uspješno švercam – iako pokaz imam uvijek uza se; ne pitajte, lijenost!), hodnici krcati ozbiljnim osamnaestogodišnjacima čiji su BMW-i parkirani ispred škole, kabinet 127, sportska dvorana koja seže do drugog kraja grada, bekači su Kemiju pisali u grupama A-Š, ovaj tjedan tri puta imamo dramsku, demografska revitalizacija kompleksnija je od obrazovne reforme, sutra pišemo nenajavljeni iz algebarskih izraza, kako da na pristojan način izbjegnem kontakt očima s nastavnicom koja se zamislila?, želim navijati za prijateljičin tim na futsalu, ali ne znam pravila; u knjižnici je ponestalo Crnog mačka, još tri godine i mogu na izbore, maseni udio ugljika u čeliku iznosi 1.7%, razredni klaunovi uzimaju da sam sagriješila škakljivu povijest pretraživanja na školskome tabletu (što su ondje uopće radili?), ne vidim si prosjek iz Fizike, susjeda kaže da previše učim, jesu li zmije hermafroditi?, na test iz Hrvatskoga obavezno nosim kalkulator na preklapanje (za sreću!), imam fobiju od Wikipedije (nepouzdana kao i moj džeparac), prva sam u imeniku, vidim čašu kao polupunu: optimist sam; zaboravila sam što je alotropska modifikacija, tek na usmenome otkrivam koliko sam loše organizirana, za 2 sata i 55 minuta je ponoć, još samo 9 krugova!, LiDraNo ne donosi bodove, moGu tocno napisati pfruku bvz gldanja u ekrsn, školu napuštam kad i čistačice, PARANOJA!
Kažu da psihotični simptomi stvaraju iskrivljenu percepciju stvarnosti te stoga značajno remete funkcioniranju pogođene osobe.
Ne znam.
Sva sreća pa to nisam i neću iskusiti. Samo mi se tema učinila zanimljivom.
ČITAM TI S USANA
9.9.2019.
Bila bi to neka vrsta strahopoštovanja
prema kulturnoj ustanovi (od koje danas zazire polovica školaraca), što polako prerasta u zabrinutost potaknutu (ne)funkcioniranjem obrazovne reforme… Da se jutros nisam obratila Bogu ne bi li mi prosvijetlio puteve i bdio nada mnom dok gacam tim još neizgaženim stranputicama.
Probudila sam se vjerojatno naspavanija nego ikada. Mobitel mi se, kao iz inata, ispraznio 46% dok sam snivala koliko jesam pa sam ga(da) do polaska u školu ponovno stavila na punjenje. Autobus je bio krcat, pokaz nisam cvikala. Volga, prijateljica iz osnovne škole, pokupila me na stanici pa smo zajedno odmarširale do mjesta okupljališta. Prošli su nas srsi kad smo vidjele u što smo se „uvalile“, a i od nervoze pred neodlučnošću u koju ćemo se skupinu mi „uvaliti“. Na kraju smo naišle smo na par poznanika s kojima smo podijelile dvadeset najduljih minuta u našim životima.
Ravnatelj je održao govor dobrodošlice i istaknuo kako je to mjesto, ta ustanova, naša nova kuća i naše novo doma, u kojem ćemo danas ugostiti jednu veoma važnu osobu. Ili nešto u tom stilu, zeznuto je kada s te udaljenosti moraš čitati s usana. Čak ni dobra akustika, da je nje i bilo, ne bi pretjerano pomogla.
Uskoro smo se zaputili u učionice, koračajući prilično samouvjereno obzirom na to kako smo se zaista osjećali. Volgu sam potaknula da odmah zauzme mjesto u drugim klupama srednjega reda, ali nismo bile dovoljno brze pa smo se zadovoljile prvom klupom do prozora – tik ispred razrednika. Dobro, ja sam se zadovoljila. Volgin si strah mogao i nanjušiti.
Pojedinačno smo se i abecednim redom predstavili svome novome razredu, 1. d. „Dolazim iz OŠ Vugrovec-Kašina, najdraži su mi predmeti Hrvatski jezik i Kemija, volim pisati i to pretežito poeziju“, i zaradila sam 26 zainteresiranih pogleda. Nakon što smo tako (površno) upoznali jedni druge, bilo je očito kako nas mnogo dijeli slične interese. Većina je zainteresirana za STEM predmete, pjeva ili se bavi nekim sportom, a nekolicina gaji veliku ljubav prema jezicima (oduševilo nas je kad smo čuli korejski kao odgovor).
Nakon što je razrednik obećao podijeliti petice, nekoliko je (dobro)voljaca iskočilo iz klupe i pomogli mu podijeliti udžbenike. Bilo je strke oko naprednog i početnog njemačkog, ništa s čime se grupa zbunjenih i neupućenih prvaša nije mogla nositi. Profesor je održao obećanje i dodijelio high-five onima koji su to zaslužili!
Policija je vrlo skoro zauzela stanje pripravnosti, uočili smo kroz prozore, vodili su nekoliko pasa, a i automobili su počeli pristizati. Predvidivo – dolazi nam predsjednica.
Okupili smo se u predvorju i zauzeli najskrovitije moguće mjesto: to je razlog zbog kojeg ćete moj razred vidjeti na – rijetko kojoj fotografiji u novinama ili na internetu. Jesu li novinari uvijek usredotočeni samo na sredinu?!
Pričala nam je predsjednica o vlastitome djetinjstvu, sinu i kćeri te njihovim životnim putevima, o tome zašto je važno ustrajati i učiti, a naposljetku nam je ponovno poželjela i mnogo sreće u novoj školskoj godini. Moji su se vršnjaci činili nestrpljivi i neprirodno tihi, a i činilo mi se da se sve to skupa oteglo pa nisam sigurna da bih mogla citirati – makar i komadić govora…
Naposljetku smo se vratili u razred riješiti nekolicinu tehničkih stvari, a na prijedlog da zaigramo kakvu igru do zvona razredni su glasnogovornici nezainteresirano puhnuli. Pitao nas je razrednik zato o sveukupnome dojmu koji smo o njemu stekli u ovom vremenskom roku, na što je netko iz grupe brzo doviknuo: „Ma vi ste legenda!“
Nastavnik je ostao zatečen jer znamo ga svega tri minute, natuknuo je, a “legendom se ipak postaje godinama” – ali nas tinejdžere teško da varaju osjeti, ustanovili su pojedinci.
Do kraja dana obavijesti o novopridošlicama u razrednoj grupi dolazile su u točno određenim vremenskim intervalima. Još nismo prikupili sve brojeve. Grupu smo simbolično prozvali „1.d“. Činilo se da su svi oduševljeni utiscima koje je škola u njima ostavila već prvoga dana.
Za dio s predsjednicom ne znam.
Nitko ju nitko nije spominjao.
Nikolina Antić