Ujutro sam se probudila i shvatila da sam zakasnila na dopunsku iz matematike. Trebali smo pisati test, pa smo imali vježbanje. Bila sam jako ljuta, ali onda, sjetila sam se da idemo u Prekvršje u studio snimati radijsku emisiju za LiDraNo.
Zašto baš Černobilska molitva?
Prof. Dijana Požgaj je mnogo puta pročitala knjigu Černobilska molitva i često nam je pričala o toj potresnoj knjizi i tako je sve počelo. Ako ne znate što je Černobil, ukratko ću vam samo reći da je to najveća katastrofa u povijesti 20. stoljeća. O tome govori i knjiga. Svjedočanstva i monolozi su sastavni dijelovi knjige Svetlane Aleksijevič, koja je za nju dobila i Nobelovu nagradu. Prošloga je tjedna profesorica rekla kako možemo uzeti i tu knjigu za izbornu lektiru. Hvala Bogu, nisam uzela nikakvu drugu knjigu, pa sam odabrala tu. Samim time, kad sam ju cijelu pročitala, bilo mi je sve još jasnije. A dosta smo govorili o jednoj od najvećih katastrofa ljudskoga roda prošle godine na satima iz ukrajinskog jezika. Prije dva mjeseca počeli smo pričati o knjizi na satima dodatne nastave iz Hrvatskog jezika i prvotna ideja je bila da Margita izvede monolog iz završnog dijela knjige. Naime, umjesto epiloga, autorica je navela svjedočanstva djece koja su preživjela traume vezane uz Černobil, i svaka priča je potresnije od one prethodne… Kad smo je počeli dramatizirati i razmišljati koji bismo zvuk gdje ubacili, shvatili smo kako bi to zapravo bila odlična radiodrama i počele su pripreme…
Vježba, vježba, vježba…
Dogovorile smo se tko će sve ići na LiDraNo, odnosno tko će sve glumiti koji lik i tako počele vježbati. Nas sedam vježbale smo na dodatnoj i novinarskoj, uglavnom, kad god smo mogle. Prvo smo podijelile tko će što čitati, a zatim je slijedilo vježbanje, ispravljanje naglasaka. Shvatile smo da je gluma u kojoj ne vide tvoje tijelo drugačija od one na sceni, jer je glas sve što imaš da preneseš emociju.
Snimanje
U srijedu, 22.siječnja, nakon nastave, na novinarskoj smo još dvaput sve pročitale. Zvučale smo i previše skladno. Ja sam imala depresivne dijelove, pa sam tek tada shvatila koliko volim glumu. Zanimljivo. Nakon toliko probavanja, zaputile smo se u studio. Elena Tašev, Ema Palikuća, Lucija Palikuća i ja smo išle autom prof. Dijane Požgaj, a Margita Lukačić, Ema Combaj i Natalia Stjepić su išle ravnateljevim autom. Sve su one također novinarke. Prof. Dijana je vozila brzinom puža, dok je ravnatelj bio nešto brži. Vožnja je bila sasvim ugodna i mirišljava, a razlog tomu je to što je netom prije nego što smo krenuli, prof. Dijana otvorila onaj kao borić privjesak što miriši u autu, a bio je okusa kauguma. Shvatila sam da sam skrenula s teme… Došli smo do PŠ Prekvršje i tamo su ravnatelj i prof. Dijana parkirali aute. Malo smo pješačili, a zatim smo stigli u mali raj. U dvorištu gospodina Branka koji nam je pomogao sa svime, nalazila su se tri psića. Dva malena crna i njihova bijela mama. Cure su se oduševile i bilo je tu puno onog: “A jojjj, miceki malenii. Kako su sjatki!”. Nakon svega toga, ušli smo u studio. Oduševili smo se. Svi ti gumbići i sve te spravice. Pravi mali raj. Mene su najviše oduševile klavijature. Imao je 5 klavijatura. Njemu je stvarno lijepo. Odmah smo započele s radom. Bile smo jako nervozne i bojale smo se kako ćemo zabrljati. Led je probila Ema Palikuća, koja je ujedno bila i prva na redu. Ušla je u prostorijicu, za koju smo naučile da se zove gluha soba i stavila slušalice. Ispred sebe je imala i veliki mikrofon.
Gospodin Branko nam je sve objasnio i počeli smo. Napokon! Zvučalo je tako dobro i tako čudno. Ubrzo sam došla i ja na red. Stavila sam velike slušalice i približila se mikrofonu. Počela sam čitati. Nisam znala kako zvučim, ali prije sam čula nekoliko stvari na koje moramo pripaziti, pa sam to i pokušavala. Trudila sam se govoriti razgovijetno i naglašavati “s, š, č, ć, ž i z”. Neke dijelove snimile smo iz prve, neke iz nekoliko pokušaja, a ako je i bila koja greškica, sve će se to “ispeglati” u editiranju. Fotografirale smo sve, pa čak i mikrofon i slušalice. Kao lude. Ono što smo snimile zvučalo je odlično. Ono što smo svi primijetili, je to kako sam ja bila najglasnija. Meni se to nije svidjelo jer sam imala osjećaj kao da će puknuti zvučnici i da će se svima raspuknuti bubnjići. Ali dobro, bolje da se čujem, nego da sam pretiha. Želim pohvaliti prof. Dijanu i Emu Palikuću što su svo vrijeme bile tako pažljive i slušale, pomagale i govorile kako što treba biti, a najviše se želim zahvaliti gospodinu Branku i ravnatelju što su nam omogućili ovakvo nezaboravno iskustvo.
Ono što me iznenadilo je to što sam mislila da će gospodin Branko biti pomalo umoran jer sigurno ima puno posla, a on nas je dočekao s takvim velikim osmijehom i pun razumijevanja. Sve nam je objašnjavao. Bilo nam je jako žao što moramo ići, ali znale smo da ćemo ovo pamtiti do kraja života. Nakon snimanja slijedi editiranje. Sad sve to snimljeno treba spojiti u skladnu cjelinu, dodati zvukove, glazbu… Od nas sedam Ema Palikuća je odabrana da pomogne učiteljici Dijani u montiranju. U studiju su Ema i Gita koje će predstavljati našu emisiju na županijskom LiDraNu naučile jako puno o tome, dok smo se mi ostale igrale sa psićima. Na kraju smo se zamijenile. Prva ekipa koja je došla s prof. Dijanom, išla je natrag s ravnateljem, a tako i druga. Stigle smo do škole ponosne na odlično odrađen posao. Jako sam sretna što sam sa prijateljicama proživjela tako nešto i nadam se da ćemo proći uspješno!
Magdalena Denić