Moja snaga i uporište – moja profesorica

Za početak bih htjela konstatirati da ovim činom ne tražim aboliciju. Ovim činom ne preklinjem, dakle, da se kome što oprosti ili ne učini nauštrb. Ovo nije konfesija niti atak, žalba niti esanija, nije niti ekshibicija, a niti sam ja hagiograf, ovo je jednostavno istina.
Ovo je aide-memoire svima vama koji ste zaboravili tko je Ona i što je za vas učinila.
Ovo je adukcija. Ovo je ukupnost argumenata kojima potkrepljujem svoju postavku, uvjerenje, a to je da postoji jedna profesorica koja me naučila da budem; poštivam i borim se za ono što jesam.
Kako je i sama jednom prilikom izjavila, umjesto da sam ja ušla u Njen, Ona je ušla u moj razred. I iako nisam niti slutila da će mi toliko značiti u bližoj budućnosti, odmah sam ju zavoljela, ne samo kao prosvjetnu radnicu, koja vanredno obavlja svoj posao, već i kao osobu. Njena predanost i revnost, karizma i počasna prisutnost »poslužili« su da u meni raspretaju hobistički plamen, Ona me naučila razmišljati na način na koji ne potkopavam sebe ni druge, uz Nju sam spoznala da je važno isprobavati i iskušavati, u svakome trenutku davati svoj maksimum: uzeti stanku, ali ne i dići ruke.
Imam šesnaest godina. I znam da su oni koji ne dolaze iz redova ajana trivijalno-nekompetentni.
Znam da ne vrijede za sve ista pravila. Znam da bi, kad bi postojala inkantacija za altruizam, to bio lijek za bun(t)ovnost i nevoljkost, kratkodometnu toleranciju i strpljivost, duhovnu tupost, »infantilnost«. Bio bi to lijek za zaziranje od kriticizma. Uistinu, govorim o ovoj i nadolazećim generacijama – na koje gledam kroz bifokalno staklo – one su te koje nezavisno djeluju, nehajne su, sklone samoodređenju, drskosti, a u isto su vrijeme neslobodne i distrahirane. Jer sloboda je odgovornost i odgovornost oslobađa. Ali danas nitko ne želi odgovarati, kamoli za vlastite postupke – jer ne žele, ne moraju, a jedva i trepću očima pod krilima svojeg pokroviteljstva. Kome je, dakle, danas teško u životu? Tko bi se za štokakvost trebao izboriti? Tko bi se za nestašluke trebao ispričavati, za nepokornost odgovarati? Apsolutno nitko.
nezaboravan nastup dramske skupine na Danu škole 2019.

 

Ali Ona tako ne razmišlja. Ne mogu niti opisati koliko sam zadivljena i oduševljena bila kada sam čula Njenu priču – o Njenom »povratku« osnovnoj školi i težnji za iskorjenjivanjem nezdravih navika društ(a)va. Potvrdila je, kao i nebrojeno puta dotad, moju početnu i veoma eklatantnu predodžbu o Njoj samoj – kao snažnoj, infalibilnoj, borbenoj ženi koja uporište nalazi u pravdi.
Stručnost se, dakle, stavlja ad acta? Po strani? Nije više aktualna? Našoj su državi dostatni hipokriti i kvaziznanstvenici, opsjenari, promućurni i oni u stuporu, to je razlog naše prilagodbe onome što je devijantno, ekscesno, konfliktno? Zato je prihvatljivo ostati pasivan, bezvoljan, parija, bazalo, bunovnik, onaj kome je svojstvena dekadencija – nazadovanje, (pr)opadanje, manjak stvaralačkih snaga? I što ista točno uključuje? Stagnaciju i mlitavost izlika, isprika, objeda, difamacija u vlastitom evadiranju? Ad absurdum.
Niste niti stavili abzac, a već pišete prijekore.
Sjetite se kada se netko posljednji puta za vas zalagao.
Jeste li pronašli osobu koja će za vas to svaki puta učiniti; založiti se za vas, poticati vas, dijeliti konstruktivne kritike i obasipati vas komplimentima, upozoravati, usmjeravati; jeste li naišli na personu koja će biti vaša snaga i uporište – uvijek, bez zadrške?
Vidite, ja jesam.

 

I to je ukupnost argumenata kojima potkrepljujem svoju postavku, uvjerenje, a to je da postoji jedna profesorica u kojoj sam tu osobu pronašla, a može ju pronaći i bilo tko drugi. Poimence, profesorica

Renata Budak Lovrić
crveni tepih koji je učiteljica priredila za Ninu

.

Ali poštivanje takve osobe – to je atavizam.
Nikolina Antić

Komentari