Ususret Valentinovu

Uvrede iz „Ljubavne pošte“

 

„Debela si”, „Moram ti reći jako si ružan, izgledaš ko drek. Bitch gadiš mi se“ , „Hvala Bogu imaš jednu obrvu tak da se nemoraš brinut za drugu“, samo su neke od poruka koje su prošle godine poslane za Valentinovo. Naime, taj dan već godinama obilježavamo provođenjem projekta „Ljubavna pošta”. Učenici pišu pisma i ubacuju ih u sandučić na školskom hodniku, a pisma se isporučuju na Valentinovo. Prošle godine, neki su učenici provalili u sandučić i vadili pisma, pri čemu su neka od njih i uništili. Među sačuvanim pismima ukrašenim poljupcima i crvenim srcima, nađene su i uvredljive poruke pa je daljnje provođenje ovog projekta upitno.

 

– Osuđujem taj čin i neizmjerno mi je žao uništenih pisama, rekla je knjižničarka Ana Novotny koja je s Malim knjižničarkama provodila projekt. Ciljevi projekta bili su poticanje pozitivnih emocija, razgovor o zaljubljenosti, ali i prenošenje misli i osjećaja na papir.

Učenice Magdalena Mamić i Mihaela Pavlović pomogle su urediti panoe te su s ostalim Malim knjižničarkama izradile i ukrasile sandučić za pisma. Bile su razočarane takvim postupkom.

– Osjećala sam se tužno, izjavila je Magdalena, jer smo se potrudile i više dana radile na projektu. I Mihaela je ponovila da joj je žao uništenog truda. – Žao mi je i djece kojoj su ta pisma bila upućena i smatram da je slanje takvih poruka ružno, rekla je.

 

Zezanje ili nasilje?

Umjesto pozitivnih poruka i komplimenata, pohvala, priznanja ljubavi i izraza prijateljstva poslane su ružne riječi. Može li se taj čin smatrati nasiljem?

– Navedeni primjeri svakako se mogu smatrati nasiljem pogotovo ako se oslonimo na definiciju profesora Pottera prema kojoj je nasilje “povreda nečije emocionalne i fizičke dobrobiti“, rekao je dr. sc. Igor Kanižaj, izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti, koji kroz svoje kolegije te projekte Društva za komunikacijsku i medijsku kulturu radi na razvoju medijske pismenosti i komunikacijske kulture te na prevenciji nasilja, prvenstveno elektroničkog. Dodao je da ovi primjeri ulaze u kategoriju vrijeđanja, uvrede i sramoćenja.

Učenici su na brzinu istrgnuli listove iz bilježnica i napisali ružne poruke vjerojatno smatrajući da je to dobra šala. Učinili su to ishitreno, ne misleći na to da će povrijediti nečije osjećaje i ne shvaćajući da ne „zezaju“, već da vrše nasilje.

– Ali nitko nema pravo povrijediti našu emocionalnu dobrobit i počinitelji najčešće ne vide reakciju osobe koju “zezaju” te vjerojatno smatraju kako je i njima to isto tako “zabavno”. Iskustvo nam pokazuje da nije i da može biti vrlo ozbiljno i opasno, rekao je dr. sc. Kanižaj.

umjesto izraza ljubavi, poslane su ružne riječi, snimila H. Fluka

Nije dobro šutjeti

Učenici koje netko često vrijeđa, zadirkuje, komentira njihov izgled povlače se od društva, gube samopoštovanje, osjećaju nemoć da se zauzmu za sebe, a mogu imati i neke druge posljedice i zato treba reagirati.

– Nikome nije drago i nije svejedno ako dobijemo takvu poruku, no postoji razlika u tome je li to osobna poruka ili je objavljena u nekom javnom prostoru, ili na nekoj mreži, objasnio je dr. sc. Kanižaj. Ako netko dobije takvu poruku, najbolje ju je ignorirati i svakako podijeliti s roditeljima i drugom odraslom osobom kojoj vjerujemo. Nije dobro šutjeti ako smo izloženi vrijeđanju i nasilju i, ako se to ponavlja, svakako trebamo potražiti pomoć, rekao je.

Pedagoginja Janja Škoda Đurin naglašava kako se učenici mogu obratiti razredniku, učitelju, stručnim suradnicima ili ravnatelju, bilo kojoj osobi od povjerenja i zatražiti pomoć i zaštitu ukoliko dožive nasilje u školi.

– Nasilje se često događa iza leđa, počinitelj namjerno prikriva svoje nasilne postupke prema drugima kako bi izbjegao neželjene posljedice svog ponašanja. Učeniku koji doživljava nasilje često je neugodno govoriti o tome, boji se reakcije nasilnika, smatra da bi ostavio dojam da je „slab“ time što bi tražio pomoć. Ako skriva što mu se događa, pokazuje slabost na koju nasilnik računa. Učenik koji traži pomoć zauzima stav, izgrađuje vlastito samopouzdanje kako bi se mogao suočiti s nasiljem i na kraju krajeva, kako bi zaustavio nasilnika da se i dalje tako ponaša, pojasnila je pedagoginja Škoda Đurin.

 

Počinitelji i supočinitelji

– U prepoznavanju nasilja jako važnu ulogu imaju i drugi učenici koji nisu žrtve nasilja, ali ga vide i uočavaju među učenicima, istaknula je pedagoginja Škoda Đurin, a s time bi se složio i dr. sc. Kanižaj.

– Naš zajednički cilj treba biti da ne odobravamo nasilje, ali isto tako da ga prepoznajemo i razotkrivamo. Svatko od nas tko vidi nasilje i čuje neku priču o tome kako su nekome napisali nešto loše, a ne reagira ili ne pokuša prekinuti to nasilje, također je supočinitelj. Zato je potrebno puno više raditi na prevenciji i reagirati na svaki primjer nasilja i javno govoriti o tome, rekao je.

Može se pretpostaviti da učenici koji su iskoristili ovaj projekt za širenje nasilja, koriste i druge prilike da to čine. Koje su posljedice za nasilnika?

– Ako se utvrdi da je učenik počinio nasilje, izriču mu se pedagoške mjere. Njima prethodi utvrđivanje okolnosti, ponašanja, događaja, sudionika i ostalih činjenica. Koja od pedagoških mjera će se izreći ovisi o vrsti, intenzitetu nasilja, što je propisano Pravilnikom o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, rekla je pedagoginja Škoda Đurin.

– Kada bi recimo takvi primjeri bili objavljeni na nekoj društvenoj mreži, napomenuo je dr. sc. Kanižaj, onda bi ušli i u kategoriju kaznenog djela javnog sramoćenja, a mogli bi biti i kazneno djelo uvrede. No, imajmo na umu kako osobe mlađe od 14 godina ne mogu kazneno odgovarati. Još jednom je naglasio da se u slučaju nasilja treba povjeriti osobama od povjerenja i poručio: – Nasilju nema mjesta u našoj školi, društvu i u našim obiteljima, a možda ste upravo vi ti koji će prekinuti lanac nasilja. Odvažite se!

 

Hoće li se projekt i dalje provoditi?

– Unatoč lošem iskustvu, ne mislim da treba odustati, rekla je knjižničarka Novotny. Sandučić treba staviti u prostor školske knjižnice ili negdje gdje će odrasla osoba uvijek biti prisutna da ne bi došlo do toga da netko vadi pisma, predložila je. I učenice Magdalena i Mihaela izjavile su da bi htjele opet dijeliti pisma. Pedagoginja Škoda Đurin smatra da se učenici trebaju bolje upoznati s načinom i svrhom provedbe ovog pozitivnog projekta te pravilima sudjelovanja.

– Sudjelovanje u školskim projektima je dokaz razvoja, želje za dodatnim znanjima, angažiranosti i posvećenosti temama od interesa. Ukoliko pojedinci nemaju interes za neku temu, ne bi se trebali miješati u to, već pustiti da u tome sudjeluju oni koji to smatraju vrijednim, rekla je.

Krajem siječnja provedena je anketa o provođenju ovog projekta među učenicima od 3. do 8. razreda naše škole. Većina njih (86 %) želi da se projekt i dalje provodi. No, provođenje se dovodi u pitanje i zbog posljedica epidemije uzrokovane virusom COVID-19.

U svakom slučaju, bez obzira na prošlogodišnji događaj, propisane epidemiološke mjere te na činjenicu da je neizvjesno hoće li učenici za Valentinovo biti fizički prisutni u školi, interes za daljnje provođenje jasno je iskazan.

  • naslovna fotografija: Male knjižničarke pripremile su sandučić za pisma; snimila: A. Novotny

Helena Fluka

Komentari