Dvadeset i četvrti veljače. Rusija je oko 4 sata ujutro ispalila projektile na nekoliko ukrajinskih gradova, nakon što je predsjednik Vladimir Putin odobrio napad i ogriješio se o ukrajinski suverenitet te međunarodno pravo. Riječ je o najvećem vojnom pohodu na tlu Europe još od Drugog svjetskog rata.
Ovo je bitka za utjecaj i moć. Bitka koja će izazvati mnoge nedužne žrtve. I već jest. Za takvo što nema opravdanja. Mnogo nas je toga snašlo u protekle tri godine; potresi, poplave, tornada, pandemija. Zamjetimo kako je riječ o nepogodama koje nitko od nas ni u jednom trenutku nije mogao predvidjeti, kamoli na njih utjecati. Ali rat je nešto na što čovjek može reći DA ili NE. I pored svega ovoga… Poželjeti nekome još veće zlo?
Da parafraziram samu sebe još s početka pandemije… Jednom davno netko mi je rekao kako često poželi da nema nikakve veze s ovom zemljom. S ovim planetom, štoviše. Nisam se pretjerano snebivala. Dugo smo u svojoj butaforiji uživali ulogu promućurnih demagoga, eklektika i pasivnih, bezvoljnih ljudi koji bježe od stvarnosti na ovoj nemuštoj zemlji, kao da je kakav neugledan ugostiteljski objekt – da nam je ona morala uzvratiti. Kako? Tako što je ne samo skršila naš kartaći stol, rasula i razapela sve naše adute, demaskirala nas, zadužila za reparaciju, već nam je oduzela kartaše i mi se više nemamo pred kime jaračiti, nemamo koga pronevjeriti (jedino iznevjeriti), nemamo pred kime skrivati svoj hipersenzibilni modus – jer, priznajte, bojite se.
Netko nas je poslao natrag u domove, natrag u sobe, snažno zalupivši vratima. Netko nas je kaznio za vlastitu nam „nepogrešivost“ dok smo dosljedno puerilni.
Potegnuli smo samokres uz pogrešno streljivo; sve što nam je dano pretvaramo u parodiju, u želji da drugima zadamo batrljak, sebi smo zadali gnadešus – završni hitac, hitac milosti u strijeljanog. Ako ne ranije, sada polako otkrivamo kako jedni bez drugih ne možemo.
Tako sam rekla…
I sad kažem: ne budimo pasivni, bezvoljni ljudi koji bježe od stvarnosti. Ne trebaju nam demagozi. Ne trebaju nam eklektici. Ostavimo na trenutak i promućurnost. Zaboravite na trenutak cijene energenata. (Lako je meni reći, sedamnaest mi je godina i plaćanje računa nije jedna od mojih svakodnevnih briga.) Ali razmislite sada…
I sami smo prošli kroz isto: Domovinski rat, rat u Bosni i Hercegovini.
Kako nadoknaditi ljudske živote? Kakvu zadovoljštinu dati onome tko je izgubio bližnjeg???
Zaustavite rat u Ukrajini.
Nikolina Antić