Ponosno Vam predstavljamo drugi ciklus pjesama naše Ane, PoetesAne! Uživajte!
JEDNE GODINE
Jedne se godine u šumi rodilo lane…
Te godine divno su pjevale čak i vrane.
Jedne je godine lane naučilo hodati…
Te godine pas je mački odlučio poštovanje odati.
Jedne su godine lovci u šumi napravili zbrku…
Te godine sam posljednji put vidjela lane u trku.
SMRZNUTO JEZERO MORE
Na jednoj osami pustoj,
Nadomak tihoj šumi gustoj,
Iza drvene kuće, iza visoke gore
Nalazi se dolina jezera More.
I dok stara čarobnica Zima pronalazi pute,
Jezero More oblači zimske kapute;
Baka Hladnoća kapute mu kroji
Na kojima led kao ukras stoji.
Svojim se kaputom od dječjih nogu štiti –
Samo se od njihovih osmijeha ne želi skriti.
ZAŠTO LJUDI MISLE
Zašto ljudi misle da je Božić
U poklonima, kolačima i hrani što je reže nožić?
Da Djed Mraz poklone donosi –
Kad se netko drugi time ponosi?
Zašto ljudi misle da je loša kiša
Koja uveseli mene i nekog pustinjskog miša?
Da će ih vjetar otpuhati baš sada
Kad jesen suho ljeto izgura iz grada?
Zašto ti ljudi uopće misle glavom
Kad će ih samo srce povest putu pravom?
BRAT PROTIV RATA
(u sjećanje na žrtve Domovinskoga rata)
U zraku se osjeti duboki strah –
Drveće, rijeke i sva ljepota smrvljena u prah…
Vatre se pale, puca se, domovi se ruše –
Živa bića, zapomažući, beznadno se guše…
Užas, katastrofa, bijeg i bijeda –
Kamo god pogledaš, svuda lica blijeda…
Mržnjom obuzet, okrenuo se protiv brata brat –
I u naše nekoć mirne krajeve doveo – rat…
ŠUMA
To je najčarobnije mjesto na svijetu,
U njoj se diviš svemu, čak i malome cvijetu!
Možda je usamljeno, tiho i pusto,
Ali mene veseli šuštanje lišća i drveće gusto!
Ptice, drveće, lišće i životinje sitne…
Tom divnom mjestu čak i gljive su bitne.
Šuma nije samo obično, tiho i pusto mjesto –
Ona je prijatelj, utjeha i veselje – i još toga dvjesto!
MOJA SEKA MATEA
Moja seka stalno smišlja nešto,
Gluposti razne izvodi vrlo vješto.
Stalno je tajanstvena i nešto skriva,
Svoje namjere nikome nikad ne otkriva.
Ali ona ima srce poput Rusije veliko –
Nježna, srčana i nasmiješena je naveliko.
Njene nježne riječi utjehe sliče divnom cvijetu –
Ja svoju seku volim najviše na cijelom svijetu!
VJETAR
Njegova tiha ruka mrsi hrastovu krošnju,
Svojim dahom nabora moju i tvoju nošnju.
Kad o ljetnoj vrućini dobije prvi glas,
Odmah se diže i dolazi nama u spas.
Ali kada ljut je, s puta mu se miči –
Samo budi miran i tih, i ništa ne viči.
No kad se smiri, opet nam u posjet svraća
I pokunjeno sve šešire i kišobrane vlasnicima vraća.
TIŠINA
Imam jednu prijateljicu tišinom zvanu.
Prisutna je svugdje, uvijek, prije nego prve zrake sunca granu.
Srca ravnodušno slama ona,
Ali i miru i spokoju je sklona.
Može neugodna itekako biti,
A može i neprimjetno suze liti.
Prisutna je u šutnji za sata kasna.
Može biti vrlo tiha ili smrtno glasna.
NJEŽNA RUŽA
Prva ovogodišnja pahulja snježna
Pala je na laticu ružina cvijeta nježna.
Pod tim hladnim pokrivačem bijelim
Od hladnoće tresla se cvijetom svojim cijelim.
Pahulje bijele samo su padale i padale.
Teške su ruži maloj – toplini su se njene latice nadale.
Kad je sto i sedma pahulja snježna pala,
Klonula je i ružica ta mala.
SNJEŠKO
S druge strane mog zamrznutog prozora
Mali snješko maše mi i ljepša sliku obzora.
Svakog jutra gumbe na košulji zakopčava,
Svojim smijehom tugu i tmurnost zakopava.
Oko vrata šal, na glavi kapa šarena mu stoji,
Svojim očima od ugljena gleda u kalendar i dane do proljeća broji.
Svojom sveprisutnom metlom prilaz mete,
Čim na njega te nemarne pahulje dolete.
Kad se u proljeće otopi snješko naš sav,
U zimu načinit ćemo novog – da mu jednak bude i na šeširu svaki šav!
KAD BI MAČKE…
Kad bi mačke imale krila,
Tad na nebu nijedna ptica ne bi bila.
Kad bi lajat mogle mačke,
Na pse bi lajale kad izvode spačke.
Kad bi mačke mogle na dvije hodat noge,
Odmah bi se latile fit treninga i satova joge.
Kad bi mačke k’o ljudi pričat mogle,
Da ih zaustavimo ni sve sile svijeta nam ne bi pomogle.
Zato je bolje kakve jesu da takve i ostanu –
Jer ne želimo da i one kao dosadni ljudi postanu!