POZDRAV DOMOVINI
Kako je već poznato, moja profesorica i ja smo, pozvane na državni LiDraNo 2018. u kategoriji samostalnih novinarskih radova, organiziranim prijevozom otputovale u Primošten na tri dana. Tri prekrasna dana, predviđala sam, vidno uzbuđena i ushićena, vrteći bezbroj slika i situacija u mislima.
Atmosfera je tijekom putovanja bila „na mjestu“, nije bilo teško primijetiti da mnogo očekujemo. Prije polaska, sjetni su (a istovremeno veseli i ponosni) roditelji svega nekoliko minuta prije polijetanja odlučiti „opaliti“ pokoju fotku – za uspomenu na djecu koja će im silno nedostajati. Osmijeh na lice izmamio nam je jedan od takvih očeva koji je kćeri i njenoj prijateljici, koje su sjedile zajedno, iz džepa izvukao mobitel i zamolio ih za jedan veliki „pozdrav domovini“.
VLADO, MI TE VOLIMO
Nije dugo trebalo da se putnici opuste uz pjesmu. Zapravo, to gotovo da se dogodilo odmah pri ulasku u autobus. Veseli su dječji glasovi, koji su se međusobno nadmetali, nestrpljivi zbog putovanja pred njima, glasno zapjevali Igru bez granica, Dobrodošao u klub i Miljacku. Isprva se nama, što se ne usudismo zapjevati, to činilo smiješnim, ali kasnije nam je postalo sasvim normalno.
Sjajna je vijest bila upravo ta da nije bilo zastoja u prometu, a zbog nesporazuma uslijed prozivke prisutnih krenuli smo nešto kasnije. Kao što je naša vodičica nekoliko puta obećala, vozač Vladimir sigurno nas je prevezao do odredišta.
PROBLEMATIČNI TELEVIZOR
Čim smo stigli u Primošten, koji nas je, na našu sreću, dočekao bez kapi kiše, mentori i mentorice morali su se radi rješavanja tehnikalija uputiti na recepciju hotela, a nas djecu ostaviti ispred hotela. Zapravo, bila je to sjajna prilika da se malo upoznamo s ostalima s kojima ćemo dijeliti sobe. Taj nam je popis, zapravo, prijedlog – ukoliko se netko od nas poželi zamijeniti, pročitan još u autobusu, ali jednoglasno smo se složili da je u redu.
Nakon svega nekoliko minuta tijekom kojih sam se upoznavala s dvjema djevojčicama – osmašicom i šestašicom čiji su literarni radovi pozvani na državnu razinu, uputili smo se do svojih soba. Profesorica me upoznala s vršnjakinjom iz Brestja s kojom ću se družiti idućih nekoliko dana, i pošle smo istraživati. Neočekivano, lokacija naše sobe nas je itekako razveselila jer nas je od recepcije dijelilo svega nekoliko koraka. Olakšavajuća okolnost bila je i ta da ni naše profesorice nisu daleko.
Naravno da smo „kolegica“ i ja odmah znatiželjno pohitale do sobe. Uredna, blago osvijetljena kupaonica s velikom kadom, dva komforna kreveta, televizor, telefon, dva stolića, nekoliko lampi, i napokon – terasa. Što jest – jest, pogled zaista nije bio loš. Činjenica koja me, kao i moju prijateljicu s kojom sam dijelila sobu, pomalo zbunila je bila da se televizor – nije htio upaliti! Premišljale smo se hoćemo li se obratiti barbi na recepciji, ali naposljetku smo odustale. Prijateljičina je profesorica spasila stvar. Nećete vjerovati, da se uključi TV bilo je potrebno pritisnuti – ne jedan, ne dva, već – tri gumba!
NJAM, NJAM
Prvi obrok koji smo pojeli u hotelu Zora bila je večera. Iskreno, više se i ne sjećam što se sve nudilo jer je svega bilo i previše, ali jedno je sigurno – uživali smo.
Činjenica koja je neizbježna i na koju nismo mogli utjecati jest ta da smo (kako večera traje od 19 do 21 sat) profesorica i ja morale na klopu nešto kasnije. Ručak je, primjerice, bio velik problem jer je trajao od 13 do 15 sati, a profesorica i ja bismo išle najranije oko 14:32. Ipak, zbog hrane bismo trebali biti spremni sve oprostiti.
SASTANCI, SASTANCI…
Prvi dan je u rano poslijepodne bio zakazan uvodni sastanak mentora i organizatora Lidrana (pokazalo se da dolazak nije bio „preobvezatan“, ali nas dvije to nažalost nismo znale). Profesorica je odlučila povesti i mene, no prije „onoga što se mora“, odlučile smo malo prošetati plažom. Barem smo tako isprva namjeravale. Uz razgovor smo, izgubivši pojam o vremenu, prošetale gradom i zagazile putem tajanstvenih stranputica… Razgovarale smo o svemu i svačemu, zbog čega smo u potpunosti izgubile pojam o vremenu. Dobro, nije bilo baš tako. Ja sam svakih pola sata bacala pogled na aplikaciju koja broji koliko već kilometara hodamo. Imala sam i sat pri ruci (ne na ruci, već na mobitelu), ali nisam ni razmišljala o tome koliko još vremena imamo. Brojke nisu značile ništa. Tako smo profesorica i ja u startu kasnile – ali omamljene suncem, primamljivim plavim morem i skrovitim plažama to nam se nije činilo kao velik grijeh. A čim stigosmo na zakazani sastanak, maloprijašnje uživanje činilo se kao bljesak milosti – koja je upravo prošla. Sastanak se održavao u neobično preakustičnoj uzdužnoj omanjoj konferencijskoj dvorani (koju smo jedva pronašle u labirintu hotelskih hodnika) koja je sadržavala i svojevrstan šank – što nam je privuklo pažnju – kao i činjenica da nije bilo slobodnih mjesta. Nije bilo druge, uputile smo se u donji dio prostorije , gdje smo, usput rečeno, obuzete žaljenjem za onim što sad propuštamo svako malo pogledavale prema plaži kroz veliku staklenu stijenu. Međutim, profesorici se u međuvremenu ispraznio mobitel i nije ga imala gdje napuniti – ali se brzo snašla: ispod šanka je našla utičnicu. I eto rješenja: profesorica je napunila mobitel, a ja sam sjela za šank. Dvije muhe jednim udarcem.
A sastanak? Ne bi se baš mogao nazvati ozbiljnim sastankom jer su teme primjerice bile: Kako ste putovali? Jeste li naučili nešto zemljopisa? Kakav je bio vozač? Je li bila gužva? Kada ste krenuli? Kako su se djeca pripremala? Što su djeca radila u autobusu?… Već nakon prvih deset minuta (od našega dolaska, naravno) – zijevanje, mobitel, pogledi kroz prozor, čuđenje. Kako je vrijeme odmicalo, napetost je rasla. Teme za razgovor su odavno bile presušile, stoga je sastanak završio začudnim pogledom kroz prozor, sviju prisutnih – djeca su u dokolici došla na genijalnu ideju: otvorenih kišobrana u rukama i spremnih vrisaka oduševljenja – baš su na rubu svojih balkona namjeravala iskušati snagu gravitacije. Željela su poletjeti…
Bio je to rasplet sastanka kojemu mnogi nisu vidjeli smisao.
KASNIMO. OPET
Nakon još šetnja – kojima se ne zna broj, profesorica i ja smo zatim prisustvovale Okruglom stolu za samostalne novinarske radove. Trajao je on sveukupno 3 sata, izuzevši početak na koji smo malo zakasnile (opet). Što se to događa? Mislim da nam prelazi u naviku.
Sastanak je započeo pozdravom i predstavljanjem prosudbenog povjerenstva, da bi zatim uslijedilo pojedinačno predstavljanje pozvanih učenika i njihovih mentora te čitanje samostalnih novinarskih radova. Nakon što bi učenik ili učenica pročitao svoj rad, uslijedila bi pitanja povjerenstva. Bezbroj pitanja. Još duža objašnjenja i komentari. Sitne primjedbe i sugestije. Zatim bi na red došao sljedeći. Čitanje. Pitanja. Odgovori. Smijeh. I tako ukrug! Redoslijed je bio nasumičan, po županijama. Na svoju veliku nesreću, od njih petnaestero bila sam trinaesta. Kako sam nakon dugog perioda sjedenja tad ustala prvi put, bilo mi je drago što to činim. Stupila sam pred povjerenstvo, koje je predstavilo profesoricu i mene, i počela čitati.
U nekoliko sam se navrata zbunila. Koncentracija je pala izazvana neočekivanim glasnim pljeskom u prostoriji do naše (gdje su komentirali pozvane školske listove) te kašljanjem i vrpoljenjem u prvim redovima. Ali pogled je i dalje prikovan za papir. Čitam samo ono što je povjerenstvo odredilo. Odlažem papir s pročitanim tekstom svoje reportaže i polako podižem pogled u očekivanju brojnih pitanja. Ali nekoliko sekundi vlada samo muk. Članovi povjerenstva, Saša Drach, Snježana Marić i Antonela Nižetić-Capković brzim pokretima prevrću svoje papire s pripremljenim bilješkama. Gospođa Antonela me zatim konačno upita kako smo došli do djevojčice Laure iz reportaže. Na to sam spremno odgovorila te se nadovezala i spomenula kako je reportaža uopće nastala. Zatim ponovno tišina, pa još jedno pitanje. Ovaj put uputio ga je gospodin Drach. Upitao je je li kuća zaista sagrađena prije 6 godina. To me pitanje pomalo zbunilo. Ako tako piše u reportaži, nema druge nego da je tako! Odgovorila sam kratkim potvrdim odgovorom, na što je on odvratio kako bi, da je sagrađena jučer, to bila vijest za stručni časopis. Prijevod: vijest nije aktualna. Kimnula sam glavom, zahvalila i vratila se na svoje mjesto u zadnjem redu. Ovo je zaista dugo trajalo… Ali ne čudi, već je bilo vrijeme ručka – a to je, čini se, na ovakvim zbivanjima iznimno važna činjenica.
HVALITE ME, USTA MOJA
Svega nekoliko sati kasnije, za učenike koji su predstavljali samostalne novinarske radove održan je zaseban sastanak. Međutim, budući da smo se i dosad ponašale kao sijamske blizanke, profesorica Renata predložila mi je da odemo zajedno – što sam objeručke prihvatila. I ovaj put smo kasnile, ali samo pet minuta. Postajemo sve bolje. Još malo pa ćemo na koji od idućih sastanaka stići i na vrijeme!
Od ovog sastanka nismo mnogo očekivale, nismo znale ni o čemu je riječ. Ali, čim smo ušle i raskomotile se – profesorica u prvom redu, a ja na stolcu izvan kruga oko povjerenstva (sjela sam iza jednog dječaka), shvatile smo da djeca postavljaju pitanja povjerenstvu. Fora! I onda valovi pitanja: Kako birate radove koji će proći na iduću razinu? Kako znate koje ste izabrali? Koliko dugo čitate/iščitavate naše radove? Svađate li se? Kolikom ste ocjenom bodovali moj rad?…
Ja nisam pitala ništa. Sjedila sam i slušala, smatrajući da je tako najbolje. Ovakav je tip razgovora uskoro prerastao u nešto više, čim su članovi povjerenstva upitali kakvo je stanje u školi. Svi su uglas odgovorili: „Odlično!“, što je pomalo zbunilo povjerenstvo. Upitali su jesmo li svi prisutni odlični učenici – ispostavilo se da jesmo. Netko je uskoro spomenuo natjecanja. Upoznali smo nekoliko djevojčica zainteresiranih za tehnički, dječaka koji ima pet iz glazbenog (!), plivača, triatlonca, dječaka koji u jednoj noći odgleda maraton filmova i serija… Razgovor je uskoro krenuo u, prema mome mišljenju, pogrešnom smjeru. Počelo je bezočno hvalisanje i nadmetanje, i nakon desetak minuta, kada nitko više nije imao što reći – razišli smo se. Ovaj put smo dobro i prošli – trajalo je to sveukupno dvadesetak minuta. Vratila sam svoj stolac na mjesto i izišla iz prostorije. Nadala sam se da je ovo bio posljednji takav sastanak.
NAJBOLJI SCENSKI NASTUP LIDRANA 2018. – AKO NE I STOLJEĆA!
Predvečernje sate profesorica i ja smo odlučile provesti gledajući scenske nastupe. Nismo stigle na početak zbog svojih sastanaka (napokon neki dobar razlog), ali imale smo priliku odgledati neke doista kvalitetne pojedinačne nastupe i scenske igre. Ipak je profesorica voditelj dramske skupine u našoj školi, a ja član te iste skupine – dva iskusna para očiju. Sjele smo tako u zadnje redove i odgledale nekoliko preostalih nastupa. Složile smo se oko tri najbolje točke: pantomime Ljubav OŠ Gradac iz Gradca, scenske igre Ah, taj pubertetlija OŠ V. Nazora iz Pazina i dijalektalne humoristične scenske igre Makar kaki divane mame stare Reze Mikoline OŠ B. Klaića iz Bizovca. Točka za koju se složismo da ima fenomenalan tekst, ali da za njegovu izvedbu nije nađeno najbolje rješenje jest scenska igra Visoki čovjek OŠ M. Amruš iz Slavonskog Broda, koja je toga dana nastupila posljednja.
Važna nadopuna vezana za priredbu otvorenja ovogodišnje državne razine Lidrana – za koju je bila zadužena OŠ Brodarica, škola domaćin državne razine Lidrana već 9. godinu zaredom, je moja i profesoričina opaska da bi na našim školskim priredbama OŠ Brodarica mogla mnogo toga naučiti. Bila sam ponosna na svoju školu.
U srijedu od 10 do 12 sati bio je zakazan Okrugli stol za scenske nastupe, a kojem smo profesorica i ja odlučile prisustvovati. I dok smo tako po tko zna koji put jurile beskrajnim hodnicima u potrazi za odgovarajućom dvoranom, a morale smo pritom proći kroz još jednu kako bismo onamo stigle, naše su oči ostale prikovane za taj veličanstven prizor… Ondje, u dvorani u kojoj su prethodnih dana održavane probe za nastupe i sami nastupi, imale smo nevjerojatno mnogo sreće naići na to scensko čudo. Jedna glumica, ali toliko gracioznosti, brižnosti, jedinstvenosti… Samo mala psina profesorice i mene. Ali, morate priznati, ne izgleda loše.
LIDRANO IMA NOVE DJ-EVE
I konačno uspijevamo naći traženu dvoranu, ali opet isti problem – nema dovoljno sjedaćih mjesta, a činjenica da su se ljudi iz prvih redova okrenuli prema nama (unatoč našim nečujnim pokretima i tome da su vrata već bila otvorena), nije olakotna okolnost. Naposljetku je profesorica Renata predložila da sjednemo na mjesto DJ-a kojeg ionako nije bilo. Zašto ne?
Svoj sam ruksak (u koji sam prethodno utrpala knjigu, dvije boce vode, slušalice i mobitel – nikad se ne zna), spustila na pod i skliznula u stolac. I ponovno smo punile mobitele. Isprva sam bila veoma znatiželjna glede komentara, računajući da neki i neće biti blagonakloni s obzirom na kvalitetu svega viđenog. Uglavnom, atmosfera je bila opuštena sve dok na jedan nastup (Nasrudin hodža i njegova krava OŠ dr. Vinka Žganca iz Zagreba) nisu pale jednoglasne primjedbe povjerenstva: „nisu shvatili što je to režiser želio postići sadržajem koji materijal narodne priče nudi“. U hipu je stvar kulminirala. Njihova je mentorica (iz zbornika radova saznajem da je riječ o gospođi Snježani Čubrilo – a koju moja mentorica spominje kao iznimno uspješnu i kreativnu u scenskom izričaju) i fizički (u)stala u obranu rada i truda svoje djece te rafalno zasula zabezeknuto povjerenstvo višeminutnim protukomentarima o slabim i neujednačenim uvjetima (s obzirom na niže razine smotre) u kojima su učenici i mentori prisiljeni funkcionirati na najvišoj razini – a koja je ujedno najlošija kad su kazališni uvjeti u pitanju jer, umjesto da za scenski nastup najviše razine ponudi najbolju kazališnu scenu, nudi prostor koji nije tehnički adekvatan. Uzgred je spomenula da se sa svojom ekipom rastrčala po cijelome hotelu ne bi li pronašla što priručno i stvorila potrebne uvjete u kojima se njihov nastup može predstaviti u najboljem izdanju. Njezinu odlučnost u iznošenju činjenica i izražavanju neslaganja s viđenjem državnog povjerenstva Lidrana (koje je, uzgred budi rečeno, za 180 stupnjeva drugačije ocjenjivalo i vrednovalo isti scenski uradak u odnosu na povjerenstvo sa županijske razine – a našoj se skupini isto to dogodilo prilikom procjene općinskog i županijskog povjerenstva!) moja je mentorica podržala snažnim pljeskom – nakon čega se dvoranom zaorio dugotrajan aplauz. U tom se trenutku dvorana učinila iznimno akustičnom: narod je rekao svoje. I sad su sve oči bile uprte u povjerenstvo: kako će reagirati… Jedan od (mlađih) članova povjerenstva (očekivano) je pribjegao jednostavnom, ali ne previše pedagoškom rješenju: „kako nije ni vrijeme ni mjesto za takve razgovore – jer djeci šaljemo dvojake poruke“. Pomislih: u Zagrebu se prilikom grubih komentara nisu previše osvrtali na prisustvo djece – a ne bi, vjerujem, ni ovdje da im se nije suprotstavio odlučni pojedinac. Većina mnoštva stala je uz nepokolebljivu mentoricu, iako je bilo i onih suprotna mišljenja.
mentorica Snježana Čubrilo iz OŠ dr. Vinka Žganca iz Zagreba drži slovo Državnom povjerenstvu za skupne scenske nastupe .
Nastupi koji su naposljetku izabrani da budu kao „posebniji“ od ostalih izvedeni na svečanom zatvaranju su Igra OŠ Petra Krešimira IV. iz Šibenika i već spomenuti Visoki čovjek OŠ „Milan Amruš“ iz Slavonskog Broda . Pogled koji smo profesorica i ja uputile jedna drugoj na spomen potonjeg govorio je više od riječi. No comment.
pantomima učenika OŠ Gradac koja nas je sve oduševila i unijela malo francuskog šarma u dupkom punu dvoranu
ŠEPIRENJE ILITI ZAVRŠNA SVEČANOST
S nehinjenom zainteresiranošću žurile smo hodnicima želeći navrijeme stići na završnu svečanost. Čak smo krenule i ranije! No nadomak glavnom ulazu naišle smo na – zatvoren prolaz. Naposljetku smo ipak nekako ušle. Na vrijeme, važno je istaknuti.
Vrlo brzo nakon našeg smještanja za DJ-evim stolom, dvije su prilike stupile na scenu. Voditeljice. Jedna zapinje dok čita, druga okreće lice od mikrofona. Dobar početak. Zatim se prvašić, Fran Žerjav iz OŠ Sokolovac, predstavnik kategorije literarnih radova na završnoj svečanosti, sa svojom pjesmom Budimo prijatelji penje na pozornicu. Počinje s recitacijom, ali mikrofon mu je previsoko. Naposljetku korakne na sredinu pozornice. U zadnjim se redovima čuje glasno ušutkavanje. Mladi je Fran završio s recitiranjem. Nitko ga nije čuo, ali nitko nije ni reagirao! Zatim su uslijedili radovi Kako me zagrlila Bosna Frana Rabuzina (novinarski rad, putopisna proza – OŠ Novi Marof), Jan Juroš i Izslovana miješa (pojedinačni scenski nastup OŠ „Vladimir Nazor“ iz Đakova ), Igra (OŠ Petra Krešimira IV. iz Šibenika – skupni scenski nastup), Visoki čovjek (OŠ „Milan Amruš“, Slavonski Brod), Ljubav iz konzerve (Tonka Pavić, literarni rad OŠ Cvjetno naselje iz Zagreba), Popevka za kaj (Severina Lajtman, pojedinačni scenski nastup OŠ Tomaša Goričanca iz Male Subotice) i Noć na rijeci (Ivan Šilarić, literarni rad OŠ u Đulovcu, PŠ Bastaji, Đulovac).
NASMIJANI KRUMPIR I POVRATAK
Nakon završne svečanosti profesorica i ja odlučile smo još jedanput prošetati gradom. Putem briga kročile smo bez briga, čitajući imena konoba i specijaliteta s natpisa. Kao pravi primoštenski
specijalitet bio je istaknut tzv. nasmijani krumpir, zapravo pomfrit. Kako nam je jedna građevina posebno prirasla srcu, odlučile smo je ponovno posjetiti. Bio je to disco club, jedini u tom kraju.
Nazad u Zagreb krenuli smo oko 15 sati. Naravno da je ponovno bilo pjesme, ali ovaj je put to bila isključivo Lijepa li si. Mogla bi se nazvati nekom vrstom naše autobusne himne.
Događaj iz busa koji bih voljela izdvojiti jest onaj kad se na vidiku pojavila rijeka, ali nismo je znali imenovati. Djeca su straga dobacivala: Sava, Una, Neretva, a jedan je glas povikao čak i: „Nil!“ Naposljetku su, zahvaljujući aplikaciji Google karta, ustanovili da je riječ o Zrmanji – što protječe kroz Obrovac, a koji ne bismo bili ni vidjeli da nas onamo nije natjerala snažna bura od koje smo nastojali pobjeći u povratku.
Moram ipak priznati da sam se unatoč svemu sjajno provela. Primošten je predivan grad i nadam se da ću ga uskoro ponovno posjetiti. Ako je moguće, u društvu svoje profesorice.
U prilogu se nalaze još neke fotografije snimljene za bezbrižnih lutanja nezaboravnim Primoštenom.
Nikolina Antić