Iz zbirke poezije Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića, da se zaključiti kako je riječ o izrazito skromnome pjesniku, koji pažnju čitatelja nastoji osvojiti jednostavnim pjesničkim slikama što se međusobno ne sukobljavaju, čine harmoničan i jasan sklop. Lirski subjekt je uvijek sam pjesnik, što je nesumnjivo jedan od faktora koji čini njegovu zbirku preglednom i dostupnom čitatelju.
On je nesavršen, nostalgično gleda na djetinjstvo, svjestan da je zreo i da se promijenio, ali je i – suprotno od očekivanog – naivniji nego kao dječak. Željan je voljeti više nego biti voljen:
„Ali ja bacam srce pod tuđa stopala:
Poznanici skreću glavom,
Govore da sam lud.“
Međutim, sama njegova poezija nije naivna – nosi veoma važne i ozbiljne poruke – do te mjere da nije potpuno sumorna, već nevina, nostalgična i čuvstvena.
Vodeći bilješke, uočila sam da su najčešće emocije upravo samoća, nostalgičnost, ljubav, ali ne i propitkivanje jer – Tadijanović kao da te odgovore već ima u sebi.
PRAVI PJESNIK GOVORI ISTINU
Kakvu to važnu ulogu igra jedna Tadijanovićeva pjesma? Uzmemo li kao primjer onu Može li čovjek… uočit ćemo kako nosi veoma jasnu poruku – što ju opet ne čini nametljivom – o tome da čovjek ima priliku birati između dobra i zla, ali je, svjesno ili nesvjesno, izabrao oboje. Cjelina je zaokružena gotovo dirljivim retoričkim pitanjem koje, iako je takvo, samo po sebi nudi odgovor:
„Može li čovjek
Još uvijek da podnosi
Bijedu, poniženje, zločin,
I da se raduje pokoljenjima,
I da sluša šum vjetra
I pjevanje ptica?“
Nije rijetkost da zbog gradacije i ponavljanja Tadijanovićeve pjesme zvuče pomalo grubo, pogotovo kad je riječ o smrti i čovječnosti, što opet dokazuje da pjesnik iznosi ono što osjeća da mora, bez uljepšavanja i skretanja s teme. Što je najvažnije, a može dokazati svaki stih, Tadijanović je u svakom trenutku potpuno iskren – bilo da je riječ o strahu, samoći, neprežaljenoj i nesretnoj ljubavi ili pak izgubljenim djetinjstvom. Naposljetku, stihovi ne lažu, a pravi pjesnik uvijek govori istinu.
NE VIDIŠ LI SAVRŠENSTVO…?
Nije rijetkost da se Tadijanović u svojim stihovima divi živoj i neživoj prirodi. Često nam se povjerava kako je njegova pjesma nastala sasvim slučajno, dok je neodređeno gledao u nebo i oblake. Međutim, promislimo li dublje, čitava je zbirka pjesama napisana na način da nam se pjesnik, kao biće koje također more problemi, povjerava. Nije rijetkost da to čini diveći se čiopama, brdima, stablima, mjesečini, djevojčinim plavim očima – pa i klupi u parku. U osluškivanju pjeva ptica, koji je njegovim bližnjima rutina, on vidi savršenstvo, što će kazati stihovi:
„Iz bliske niske šikare
Dopire pjesma ptičja
Do uha mome ocu…
Al on je ne sluša.“
Isto tako, pjesnikova je zaljubljenost blistava, čista i ne jenjava. Svoje pjesme vidi kao način na koji može živjeti svoju veliku ljubav (koja nije uvijek tajna!), ali samo biće doživljava mnogo ljepšim:
„Nisu li pogledi tvoji
Ljepši
Od mojih pjesama?“
Opisi nisu pretjerano iscrpni, nije rijetkost da je lik prikazan kao prosječan čovjek, neosobita izgleda ili ponašanja. Što onda čini njegove pjesme osobitima?
U Tadijanovićevoj zbirci nećemo naići (ili, u najboljem slučaju,vrlo rijetko) na preuveličavanja, personifikaciju (ne sumnja da i ostala bića nose neke tajne u svome postojanju, ali staje na tome da ih nikada neće saznati) neodređenost, prenapučenost stilskih sredstava unutar stihova. Rekla bih da su ona najčešća stilska izražajna sredstva ponavljanje, asonanca i aliteracija (najčešće nenamjerno) te opkoračenje (u gotovo svakoj pjesmi).
Zvonimir Mrkonjić o Tadijanoviću je pisao: “Da se poslužimo nezaobilaznom poredbom, Tadijanović je poput kralja Mida koji pretvara u poeziju sve čega se dotakne!“
Istina je da može pisati o bilo čemu i opet obećavati jednostavnost, ali ono što je zaista intrigantno jest da može pisati o svemu – i opet izvući duboku poruku.
BEZVREMENI PJESNIK
Ima li titule veće od one bezvremenog pjesnika? Onog koji živi poeziju? Onog koji poeziju vidi?
Dragutin Tadijanović pjesnik je budućnosti. Prošlosti i sadašnjosti. Bezvremeni pjesnik i vječni umjetnik. Onaj koji vidi i živi poeziju.
Njegova su jednostavnost, emotivnost i ono što bismo odokativno nazvali krhkost pale na plodno tlo, na ono koje samo pjesnici ćute i slute. On, tj. njegova poezija – jer on jest poezija i poezija je on – bezvremena je umjetnost za ljude svake dobi, iako sam mišljenja da je djelo općenito namijenjeno isključivo djeci i mladima. Kićenije i mračnije poezije od ove nesumnjivo ima, ali upečatljivost, emotivnost, žudnju i nostalgičnost za nekim ili nečim – za ljudima čiju tajnu želi saznati, za djevojkom koja je slomila srce, brdom koje će postojati i kad njega ne bude, za dugom u njemu – rijetko koja može nadmašiti.
Nikolina Antić