PRIČA O LJUBAVI, RASTANKU I SMRTI
Pripovijetka Mor predivna je priča o ljubavi, rastanku, nadi i čežnji dvaju bića koji se uslijed uplitanja djevojčina nezadovoljnoga oca vlastelina i ljubavnika neiskrenih osjećaja ne mogu voljeti.
Šu je posebna djevojka koja, unatoč osjećajima koje gaji prema Moru, do ušiju zaljubljenom muškarcu, a koji je još i pomalo neobičan jer razgovara sa stablima, ni u jednom trenutku ne prestaje biti hladna i nedodirljiva.
“Nekad je imala garava, brončana lica i oči ko zimzelen! Poslije, samo ruke tanane i vitke ko bokovi u travka!”
Ne samo što je to priča o smrti i zaljubljenosti, već i o razočaranjima koja iz njih proizlaze. Gotovo pa bismo povjerovali da će – ili jedno ili drugo – stići prerano ili prekasno, nikada na vrijeme. Mor je imao vremena, imao ga je napretek. Ono što nije imao je hrabost. Bojao se biti u prisustvu žene koju voli. Nije ju htio dijeliti ni sa kim, ali nije ju htio ni imati. Zapravo, ni on sam nije znao što želi. Ni mi se ne možemo staviti u perspektivu Mora i pretpostaviti koji bi mu mogao biti sljedeći korak. Osobno se ni u jednom trenutku nisam zamislila u Morovu liku. Uvijek je to bila uloga pripovjedača promatrača, jedan od maslačaka ili jorgovan, koji se toliko često spominju.
ČOVJEK – BILJKA
Činjenica koja nemalo iznenađuje – a tiče se osobenosti glavnoga lika – jest ta da on sebe, bez iznimke od prve do posljednje stranice, poistovjećuje s biljkama.
“Moja su prsa rutava, zamršena, divlja; moje su oči sive, modre, plave; one su prozirne kao maslačak kad dođe jesen; kao zimzelen kad dođe proljeće; one su kao šuma u kojoj živim.”
ŠUMOR ŠU I MORA
Knjiga je bogata zadivljujućim opisima; poželiš se odcijepiti od svijeta, pobjeći u tu šumu, pronaći mir u malenoj kolibici, kao što je to činio Mor. Poželiš nikada ne usnuti, doživjeti svaki trenutak tog čudesnog svijeta. Mor je prirodu gledao s mnogo, možda čak i suviše ljubavi, volio ju je, kao i svoga oca, više od žene kojoj nekoć ne bi imao snage reći zbogom, kamoli uništiti sve ono što predstavlja njeno i biće njena oca, vlastelina. Ali to nije učinio svjesno.
Jer Mor možda nikada nije osjećao. Možda nikada nije bio čovjek.
On je možda bio sin šume. Ne vukodlak. Možda je bio veći čovjek nego će neki ikada biti, ali Mor nikada nije prestao osjećati. Znao je koliko su osjećaji bitni i, iako bi ponekad poželio prestati voljeti, nije mogao. Jer Mor je u sebi nosio previše ljubavi prema Šu, za koju nitko ne garantira da je zaista voljela. Šu je vjerojatno samo žudjela za pravom ljubavlju, nije htjela da joj jedino biće koje ju “živi” gdje god se okrene, koje kasno navečer dolazi pod njene prozore i čeka da se svijetla “uguše”, prestane pridavati pažnju. Šu je možda bila najveća pogrješka u Morovu životu.
Ali nitko ne garantira da oni nisu samo šumor plahog lišća jorgovana…
VEOMA VAŽNO DJELO
Mor je važno djelo. Veoma važna pripovijetka. Završetak je, prema mome mišljenju, relativno sretan jer je bolje ostati sam nego s nekime tko te nije zaslužio. Kao što Šu nije zaslužila Mora. Mor je prirodu volio toliko da je i od ljudi očekivao jednaku količinu ljubavi. Prema njemu, svemu živome i neživome. Nažalost, na prilično tužan način je shvatio da svijet tako ne funkcionira.
Nikolina Antić, 8. D