VIŠE OD PRIČE O JEDNOME GALEBU
Jonathan Livingston nikada nije bio poput ostalih „svoje vrste”. Vođen znatiželjom i težnjom za savršenstvom, galeb se odrekao života u jatu, dosadne – a sigurne svakodnevice. Bio je drugačiji, nije hinio zadovoljstvo životom koji je tada živio, zbog čega biva prognan iz svoje zajednice, obitelj ga se stidjela i odrekla ga se. Međutim, Jonathana to ni u jednom trenutku nije osobito zabrinulo ili rastužilo – Jonathan je znao da će se naposljetku vratiti, pokazati kako je bio u pravu. A kakav je to grijeh počinio Livingston, pa ga je zatekla tako nesretna sudbina?
Jonathan nikada nije sanjao. On je živio svoj san. Moglo bi se reći da je živio za letenje, ali ni to nije posve točno. Jonathan je živio da uči. Da padne i ustane. Jonathan je čeznuo za savršenstvom. Htio je spoznati savršenstvo, ono o čemu nitko ne priča, ali svi znaju da postoji, da mu se ne nazire kraj. Vrlo vjerojatno nije jedini koji se usudio maštati, prepustiti se i čeznuti za čime, ali svojom je smjelošću – i naposljetku vježbom, koju se toliko spominje i ističe – ostvario ono što je rijetko tko prije njega uspio (ako uopće ima takvih!). Raskinuo je svaku vezu s galebovima i priključio se onima koji su u svakom trenutku ono što požele biti, postao je jednim od onih koji ostvaruju. Ostvario se kao malen čovjek (u ovom slučaju galeb) koji je toliko toga učinio – najprije za sebe.
ČITATELJI U ZABLUDI?
Jonathan nikada nije zaboravio na ostale. Na prijatelje, obitelj. Ne možemo sa sigurnošću tvrditi koliko često je mislio na njih, niti što je pritom osjećao, ali mnogo je razmišljao o svome povratku u jato. O dokazivanju pred ostalima, dokazivanju sebe i svijeta koji je još nepoznat i neistražen, ali postoji, i to nije sporno.
Vrlo mi se često vraćala ideja da je Jonathan umišljen i pretjerano mu je stalo do dokazivanja superiornosti i hvalisanja. Možda to i nije bila početna misao autora, ali drugačije interpretacije su neizbježne i, zapravo, poželjne. Zato ću vam svima dokazati da ste u zabludi. Iza ove priče krije se jedna tajna, istinita, bolna – i pomalo tužna…
DUŠE KOJE NISU NOSILE NIŠTA
Jonathan je, barem u početku, zaista htio učiti, htio je (svoj) život učiniti drugačijim, htio je adrenalin, brzinu, moć. Unatoč izopćenju, postigao je sve to. Odcijepio se ostalih (zavidnih?) duša koje nisu imale snage sanjati – jer su se pomirile s činjenicom da je život mjesto, dosadna, stara rutina, u kojem će svakim danom iznova obitavati. Njihova tijela imala su sve što im je bilo potrebno za preživljavanje. A duše? One nisu nosile ništa.
Kasnije, sve za čime je Jonathan čeznuo bilo je da ga promatraju i da mu se dive. Htio se pronaći u tom svijetu, svijetu gdje je prekoračio sve granice – svijetu u kojem je poseban. Iz lekcija svojega učitelja uvidio je kako nije uvijek dobro biti ispred svoga vremena, ali i kako je prekasno shvatiti da postoji SAD i nema natrag. Možeš prijeći milje i milje u potrazi za nekim ili nečim, ali ne možeš vratiti vrijeme. Tada je Jonathan dokazao, ne nama niti svojoj vrsti, već sebi – da voli biti baš ondje, baš tada – i da nije požalio što se svega odrekao kako bi udovoljio iskri u sebi, snu koji je prerastao u istinu, i istini koja je prerasla u život. A život je najveća istina. Ne možemo ga vratiti, ne možemo ga ubrzati, ne možemo ga zamijeniti ili pokloniti. Ne možemo druge naučiti živjeti, možemo ih samo pogurati u taj beskraj, pustiti ih da pronađu izlaz. Dobili smo krila, ali ne znamo svi letjeti. Međutim, možemo nešto promijeniti. Možemo promijeniti sebe. Uvijek.
Nikolina Antić, 8.d