…Eto, toliko se otegao prvi tjedan ove nastavne godine. Za neko mi divno čudo i nije bio toliki zamor buditi se za školu i veselila sam se prisustvovati nastavi; nadam se da ću se na to naviknuti. Bude li svaki tjedan kao ovaj, zaista neće biti loše – jer dva smo puta imali slobodan sat, hitali u Kaufland: dečki su išli dizalom, a djevojke sagorijevale masnoću preskačući po dvije (nepokretne!) stepenice; propuštali smo ljude na blagajni (da što manje čekamo pred školom), šopali se Buenima, Barni čokoladicama i lokali sam šećer. Policu s bio-proizvodima zaobišli smo u širokome luku. Kad smo kod toga, pomalo me strah za Volgu jer uočavam da joj se apetit poboljšao pa nemilosrdno tamani sve što sadrži i najmanje tragove čokolade. S druge strane, ja u zadnje vrijeme nekako ne osjećam potrebu niti imam volje za jelo(m). Stres? Ako ovo nazivate stresom, mogla bih živjeti s njime.
Tjelesni i nije prošao onoliko loše koliko sam zamislila. Trčali smo čitav školski sat, radili vježbe snage i istezanja, sve to bez i najmanje pauze. Doduše, profesorica je imala razumijevanja pa je dozvolila da se držimo svojeg „ritma“ – laganica, dakle, barem što se mene tiče.
Da stvar bude još bolja, Volga je i između sati ogladnjela pa me zamolila da nakon nastave zajedno skoknemo preko puta, naravno, ako mi se ne žuri. Pristala sam, iako sumnjam da bi joj baš bila potrebna nosila – sve i da nije unijela nešto hranjive mase. Sve bi to nekako i imalo smisla da ona nije, umjesto nečega što će joj utažiti glad, tražila proizvode s najškakljivijim mogućim iznosima na listi nutritivnih vrijednosti!
Na kraju je uhvatila 280-tku. U sljedećih tridesetak minuta, koliko sam čekala, prošle su četiri učestalije linije i jedno neregistrirano ZET-ovo vozilo (!?).
Ukrcala sam se u 263, prethodno napisavši kući: „Propalo“.
I tako sam ostatak puta „povela“ pješice… Nekim svojim tempom.
FREUD NEKA ČEKA
15.9.2019.
Danas sam posvetila nešto više vremena listanju udžbenika iz Vjeronauka. Našlo se tu svačega, od propitkivanja čovjeka kao napredne životinje do Freudove teorije: „On nipošto nije to pitomo biće, srca žedna ljubavi, koje se brani kad je napadnuto, nego biće koje mora svoju nagonsku prirodu zadovoljiti stanovitom količinom agresivnosti.“
Što su onda ljubav i poštovanje i kako ih poznajemo? Zašto na svoje rođendane gledamo kroz naočale sentimentalnosti i je li moguće da smo „pozitivne emocije“ tek „usput pokupili“? Možemo li za emociju reći da je „pozitivna“ ili ne – kad je samo doživljavanje dar koji smo, kao ljudi, primili?
Zamislit ću to kao kakvu zagonetku.
Sutra je ponedjeljak, 16.9…
Rođendan mog (bivšeg) vjeroučitelja te velikog prijatelja, kreativca i erudita – profesora Krunoslava Pavlica!
Tko zna, možda je i još kome iz moga razreda ili blizine, samo ja o tome nemam saznanja… U svakome slučaju, neka je sretno!
A Freud zasad neka čeka… Moram razaslati čestitke!
Nikolina Antić