KOLODVOR
4.10.2019.
Volga se doima uzbuđenom, a ni ja nikako nisam mirna. Zeleni stolci uredno su posloženi u veliki krug na sredini učionice i ekipe je nešto manje nego prošli puta, ali neko smo se vrijeme ipak gužvali.
Za početak smo odigrali igru štrik-štok. Upute su poprilično komplicirane pa neću duljiti, ali ono što bih voljela spomenuti, a i sama profesorica je nekoliko puta istaknula, jest kako ju protekle tri generacije nisu uspjele odigrati uspješno i – do kraja. Vjerujem da ne treba posebno napominjati kako nismo ni mi.
Nije nam bilo svejedno ni kad smo čuli kako je vrijeme za istezanje… Naime, ponovno smo se okupili u krug (dva manja, zapravo) ispruživši pritom desnu ruku iznad sebe i lijevu pored sebe – svi smo koraknuli naprijed i primili prvu ruku koju bismo dotakli. Našli smo se zapetljani, u neprirodnim pozama i pozicijama, a naša je zadaća bila izviti se (iz nereda) i vratiti u prvotni položaj, ni u jednome trenutku ne ispuštajući ruku drugoga. Volgina je skupina uspjela, ali moja je previše mozgala. Na profesoričinu opasku kako ćemo vježbati svaki sat (dok ne uspijemo) zavladalo je sveopće oduševljenje.
Danas se nismo bavili improvizacijom. Podijelili smo se u 4 grupe, i svaka je morala zapisati neko mjesto radnje i jedan osjećaj, na koje će neka druga grupa (ona koja izvuče papirić) osmisliti likove i predstaviti zadane pojmove svojim tijelima te facijalnim izrazima u zamrznutoj slici, imajući na umu da nas profesorica ili netko iz publike ima pravo u bilo kojem trenutku „odmrznuti“ i poslušati unutrašnji monolog uloge koju smo si zadali.
Skupina sa zadanim pojmovima: kolodvor i panika odradila je zanimljiv posao pa smo ih dvaput „odgledali“. Radilo se o pokušaju samoubojstva jednog tinejdžera: legao je, naime, na prugu i čekao da naiđe vlak (malko je kasnio), majka ga je za to vrijeme očajnički nastojala odvratiti od te ideje: slučajna je prolaznica odlučila pomoći i posvađala se s majkom, a svjedokinja je u pozadini kontaktirala hitnu i policiju. Dogodilo se, upozorila je profesorica, da je vlak naišao i prešao preko momka, ali nije ga ubio. Glumci su se trznuli na tu uputu, pokušavajući dokučiti kako bi to bilo moguće, na što je vozačica nadodala kako je, osim što je suicidalan, prilično glup pa je legao duž pruge, a ne poprijeko – zato ga „nije uspjela zgaziti“.
Slučaj s oštećenim dječakom postao je inspiracijom, iako je i dalje zamršen; po uzoru na nestalog Vanju, koji više nije samo uloga jedne naše improvizacije jer – danas se nije pojavio na dramskoj.