Intervju s profesoricom Katarinom Živković
Profesorica fizike Katarina Živković također je i sindikalni povjerenik u našoj školi i zato smo upravo s njom odlučili porazgovarati o štrajku učitelja i na taj način u Zmajčeku prezentirati i stranu učitelja, nakon što smo objavili što učenici misle o štrajku.
Vi ste sindikalni povjerenik u našoj školi. Koje su obaveze sindikalnog povjerenika u školi i čemu služi sindikat?
Sindikat je neovisna i demokratska organizacija radnika. Pod neovisan mislimo na to da ga nitko ne plaća, niti škola niti država, nego članovi koji su organizirali sindikat i u biti ga i čine. Sindikat se organizira u svrhu zaštite prava radnika, u svrhu zaštite njihovog socijalnog statusa, u svrhu zaštite njihovih prava prema poslodavcu tj. kako bi radnici bili jači i organiziraniji u nekakvim pregovaranjima kao što su kolektivni ugovori u kojima se ishodi recimo naknada za plaćeni prijevoz, naknada za hranu, naknada za neka prava koja treba imati. Npr. nastavnici iz naše škole putuju iz škole u školu pa bi i to trebalo regulirati. Dakle, to su neka prava koja sindikat traži od poslodavca, a sa svim tim onda kao sindikalni povjerenik brinem i o zakonitom radu škole, brinem poštuje li poslodavac, u ovom slučaju naš ravnatelj i svi koje rade s njim, zakon, primjenjuju li zakon pravilno kad je u pitanju rad radnika ili odnos prema radnicima, isplaćuju li se plaće pravilno, organizira li se rad u školi prema zakonu i slične stvari. Kada se rješavaju neki problemi ili sporovi onda mnogo puta služim kao netko tko nudi pomoć ili savjete. Koordiniram između našeg centralnog sindikata, koji ima isto tako pravnike i sve ostalo, i između poslodavca i sindikata.
Možete li nam na početku objasniti zašto uopće učitelji štrajkaju? Radi li se samo o povećanju plaća?
U ovom slučaju se ne radi samo o povećanju plaća, to je ono što je jako loše iskomunicirano prema javnosti. U ovom slučaju radi se o tome da mi želimo jednake plaće kao većina zaposlenih u državnim i javnim službama koji imaju visoki stručni stupanj obrazovanja. Svi mi učitelji, kada smo se zapošljavali, mogli smo se zaposliti samo ako smo završili fakultet, ne možete raditi samo sa završenom srednjom školom. Da bi se radilo u određenim ministarstvima ili na nekim određenim dužnostima možete i ne morate imati fakultet, dakle ono što mi tražimo je da se to prizna, da smo mi išli na fakultet, da smo stupili na tržište rada pet godina kasnije od ostalih naših vršnjaka i da se onda to uz pomoć toga što mi zovemo koeficijent složenosti poslova prizna i da se taj koeficijent poveća kako bi se naše plaće uskladile s plaćama ostalih visokoobrazovanih ljudi u državnoj službi.
Kakav je odaziv učitelja? Štrajkaju li svi i smanjuje li se broj onih koji štrajkaju?
Broj učitelja koji štrajkaju se ne smanjuje, dapače, taj broj je možda čak i sve veći, sad je već i stalan. Pričamo o postotcima od 95 do 96 posto. U taj broj se naravno ubraja cijela radna populacija pa i oni koji su na bolovanju ili na porodiljnom koji naravno ne mogu sudjelovati. Evo, u našoj školi cijelo nastavno osoblje štrajka tako da su svi učitelji u štrajku kada se on odvija.
Sudjelovali ste u prosvjedu učitelja na Markovu trgu. Što Vas se najviše dojmilo na prosvjedu?
Mene se na prosvjedu najviše dojmilo zajedništvo. Nešto što sindikat inače promiče su upravo zajedništvo i potpora. Jedni druge podupiremo i u ovom slučaju nije bitno jesmo li ili nismo članovi sindikata, mi smo svi u istom košu, mi smo svi u istom problemu. Svi smo visokoobrazovani ljudi koji su najmanje plaćeni u državi, nitko tko ima fakultet u državi nema manju plaću od nas. Mi smo najmanje plaćeni, a ima nas dosta i to je nepravedno i ono što je prosvjed pokazao je da se jako puno nas zaista slaže u tom mišljenju da to nije uredu i da to treba promijeniti. Nas je tamo bilo jako puno i to me oduševilo.
Koje vas predrasude koje pojedinci imaju o učiteljima najviše ljute?
Ah, pa to su sad već one stare, npr. da učitelji imaju tri mjeseca slobodno ljeti i još jedan mjesec zimi pa onda još kada dođu u školu ne rade ništa, odrade svoja tri sata, ali to nisu čak ni puna tri sada nego 45 minuta. Zapravo ništa ne rade, dođu u razred pa uređuju nokte, a djecu puste da gledaju crtiće, što učenici dobro znaju da nije tako, jer se napate s nama. To su neke predrasude koje mene, ne bih rekla sad već ljute, možda su me ljutile na početku, ali sad sam se već naviknula na to pa kažem: „Ne, nemamo tri mjeseca, mi imamo šest mjeseci slobodno jer samo šest mjeseci traje škola.” Ono što ljudi ne shvaćaju, ako ne rade u sustavu obrazovanja, je da osim što mi moramo učenicima održati sat, mi moramo još napisati pripreme, moramo pripremiti svoje materijale za sate, moramo pripremiti i pomoćne materijale, moramo napisati programe, moramo se naći na sjednicama i sastancima, moramo koordinirati rad škole, satničarstvo. Rasporede za školu rade učitelji, sami, dakle nemamo nekog posebnog koga ćemo nazvati izvana pa će nam on napraviti raspored, ne, mi raspored sami radimo. Znači, cijelu školsku godinu pripremimo, a onda na kraju moramo pripremiti sve svjedodžbe, moramo sve to upisati u e-Maticu, moramo sve učenike upisati u srednje škole, moramo učenicima izdati upisnice pa se oni onda opet vraćaju k nama, i to sve moramo odraditi da bi učenici onda mogli dalje nastaviti obrazovanje.
Zašto sindikatima nije prihvatljivo da se svim državnim službenicima povećaju plaće?
Nije da sindikatima nije prihvatljivo da se svim državnim službenicima povećaju plaće, dapače, lijepo je od njih što oni nude da svima povećaju plaće, ali to nije ono što smo mi tražili. Mi smo tražili da se nama poveća naš koeficijent kako bismo mi došli na isti iznos kao ostali visokoobrazovani, a oni su onda došli i rekli: „Dobro, ako mi svima dignemo za isti postotak plaću, to će biti isto.” Nažalost, matematika kaže da nije. Ako netko ima 6000 kuna plaću i podignete mu za 2 posto, dobit će 120 kuna više, a ako netko ima 12 000 kn plaću i podignete mu za 2 posto, taj će dobit malo više. Nije isto! Dva posto dati svima nije isto! Ti onda onome tko ima više opet daješ više, a onome tko ima manje, opet daješ manje. To nije pravedno.
Je li ogroman novac koji se uložio u reformu i digitalizaciju možda trebalo uložiti u ljude, u škole koje dan danas nemaju školsku dvoranu ili im krov prokišnjava i sl.?
To je teško pitanje. Trebalo je i jedno i drugo. I reforma i digitalizacija su bile potrebne. Ja se slažem s tim, iako je vrlo loše organizirano i napravljeno po mojem skromnom mišljenju, trebalo je to puno bolje. Ali isto tako, država bi trebala početi ulagati, i sami osnivači škole, to nije država već grad, grad bi trebao uložiti više novaca, možda ne u nacionalne stadione, nego na svoje škole, pa svakoj školi dati njezin mali nacionalni stadion, da djeca mogu igrati i nogomet i košarku i tenis i tako dalje. Mislim da u ovom našem sustavu treba jako puno novaca uložiti, treba opremiti sve kabinete pravilnim priborom da se nastava može normalno odvijati, treba opremiti dvorane, treba napraviti recimo da svaka škola ima svoju blagovaonu. Zašto bi djeca jela na hodnicima kada mogu imati blagovaonu? A isto tako, treba onda nabaviti i materijal sav rad. Recimo, ono što je bilo zgodno na prosvjedu je da su iz Sabora stavili isprintani natpis da nam daju podršku, a kolegice su napisale: „To je jako lijepo jer vi imate i printer i papir.” A mi u školi toga nemamo i vi to znate jer vas stalno nešto s tim papirom gnjavimo. Tako da mislim da bi trebalo i jedno i drugo. I reforma i digitalizacija, ali i opremanje škola, mislim da Vlada u tom slučaju ima jako puno posla.
Je li reforma učiteljima zakomplicirala i otežala njihov posao, kako i zašto?
Reforma je zakomplicirala posao. Tu se sad mi drugačije moramo postaviti prema učenicima i prema radu. Tu se zahtjeva i da se učitelji jako educiraju, što nije baš možda najbolje organizirano, ali ajde, počeli smo. Zahtijeva se i da učitelj odvaja od svog slobodnog vremena, koje bi mogao provoditi s obitelji i prijateljima na to da mora učiti doma, rješavati Loomen, da mora raditi, da mora sebe educirati. Nastava se mora promijeniti da bi radio po novom sustavu, moraju se prilagoditi nastavna sredstva, mora sam sebi u glavi posložiti sve to kako bi to trebalo ići drugačije i onda s time svime nekako sam sebe uvjeriti i doći ispred vas i onda to isto raditi u učionici. Također ima nove papirologije, iako su rekli da slijedi rasterećenje, ima nove papirologije, novi su termini, nove stvari i još nam zadaju dodatnih edukacija uz sve ono što smo radili do sad.
Što mislite koliko će štrajk još trajati i hoćete li uspjeti ostvariti željeni ishod?
Ono što je nama kao sindikatu cilj je da ostvarimo ishod. Koliko će dugo trajati štrajk, ovisi samo o, kao što sam rekla, svim članovima sindikata i svim učiteljima u Hrvatskoj. Moramo zaista stati zajedno u svoje ime i reći: „Da! Ni mi nismo zadnji i nismo mi nitko i ništa. I mi nešto trebamo i želimo!” Koliko dugo će trajati štrajk, to nitko ne zna, barem ne u ovom trenutku. Koliko će trebati Vladi da se dogovori s našim čelnicima, i to ćemo vidjeti.
Koja je uloga medija u stavu društva prema štrajku učitelja?
Uloga medija u stavu društva prema štrajku učitelja je jako velika. Dakle, mediji služe tome da informiraju javnost i da prenose informacije, često puta te informacije su ili djelomične ili su možda nekad namjero iskrivljene, bilo na jednu ili na drugu stranu. Mediji su ti koji jako oblikuju pogled javnosti prema problemu. Srećom pa danas tiskovni i televizijski mediji nisu jedini, postoji i internet, postoje društvene grupe na mrežama i tu se također pojavljuju prijenosi informacija. U novim digitalnim medijima se informacije malo bolje šire, pa je tu manipulacija malo manja, ali još uvijek postoji. Postoji veliki utjecaj tih medija prema društvu.
A sad ono što nas učenike najviše zanima… Sve se više priča o ukradenim subotama i skraćivanju praznika nama učenicima. Mi to doživljavamo kao da se sve lomi na našim leđima i da smo mi ti koji će snositi posljedice. Hoćemo li morati nadoknađivati „izgubljene“ dane? Koje bi po vama bilo najbolje rješenje za nadoknadu?
To je sada povezano s pitanjem od prije, ulogom medija u informiranju javnosti. Tu i Ministarstvo i svi ostali jako lijepo koriste te medije. Ono što se može jako lijepo iščitati iz onih uputa koje je poslalo Ministarstvo je da se subote mogu nadoknađivati samo u tjednima u kojima se odvijao dan štrajka, zato što su učenici osim subote i taj dan štrajka imali slobodno. Međutim, mi smo do sada već imali pet dana štrajka kroz pet tjedana, a jedina subota koja bi po tom kriteriju mogla biti nadoknađivana je ova subota, sad ovaj tjedan za koju nećemo imati nadoknadu. To znači da mi još ne možemo računati na subote kao nadoknadu jer ako štrajk recimo teoretski završi ovaj tjedan, mi onda subotama ne možemo nadoknađivati ništa jer po uputi ne smijemo, jer subota je također i neradni dan, ne samo nenastavni, i pravo svakog roditelja i djeteta da to provedu kod kuće i nitko ih ne može natjerati da oni svoju djecu pošalju u školu. Imamo osjećaj da su te subote malo više stvar zaplašivanja nego realnost, jer ja ne vidim kako bi to moglo nadoknaditi svih ovih pet dana koje smo mi izgubili, tj. učitelji. Učenici nisu imali nastavu, ali svaki učenik koji želi i teži tome da bude obrazovan, da stekne neko znanje, neće mu biti problem da onda odradi te dane koje nije odradio jer se odvijao štrajk. Tad je bio slobodan i mogao je to vrijeme iskoristiti kako želi, a mi smo se borili za svoja prava. Ako bi bilo nadoknade, što je po meni jedino realno, to bi bilo da se negdje produži jedan dan za neke praznike ili par dana nakon kraja školske godine. Osim toga, i tako nam nastavna godina završava srijedom, pa onda možda može završiti u petak umjesto u srijedu i mi smo riješili problem.
Ako dođe do produživanja nastavne godine, što bi se dogodilo kada učenici ne bi došli u školu, jer u Kurikulumu piše 17. lipanj kao zadnji dan nastavne godine?
To je sad opet odluka Ministarstva. Ministarstvo je donosilo Kalendar nastavne godine u kojemu je ono obavezalo učenike koje dane moraju dolaziti, također prema odluci i rješenju koje su sada pisali, dani u štrajku su odlučeni biti smatrani nenastavnim danima. Dakle, oni su sada opet promijenili tu kalendarsku godinu, tako da se ti dani kojima se odvijao štrajk smatraju nenastavnim danima. Treba naći neke dane koji će biti nastavni dani i zamijeniti te dane u štrajku. Opet je to odluka Ministarstva, oni će promijeniti kalendar nastane godine, ovi dani kojima se nije išlo u školu, nije se išlo u školu, to su bili nenastavni, a onda ćete dobiti par dana koji će opet biti nastavni. To nije nešto strašno. To će možda biti 3-4 dana duže. Kao što sam rekla, možda ćemo završiti s krajem tjedna, ali mislim da učenicima to ne bi trebalo predstavljati neki veliki problem i mislim da im ni neće predstavljati problem. Naravno, osim ako se ovo ne produži jako dugo, to će onda biti problem i učenicima i učiteljima i cijeloj državi, što naravno mi ne bismo voljeli, ali ako oni neće riješiti problem do toga će nažalost doći. S druge strane, štrajk kao štrajk je termin koji se odnosi na prekid rada u nekoj ustanovi, ono što vi kao učenici radite svojim dolaskom u školu je, vi iskorištavate svoje pravo da budete obrazovani, učenici u svakom slučaju mogu ne doći u školu. Isto tako činjenica je da je u prošloj godini bilo na tisuće izostanaka učenika u školama. Prema kalkulacijama svaki od učenika u nekakvom prosjeku izostao je dva tjedna s nastave, a to su mu opravdali roditelji. Ako roditelji smatraju da djeca mogu ne doći na nastavu dva tjedna i da im to ništa neće faliti, onda ja mislim da ova dva ili tri dana neće nikome naškoditi.
Ukoliko Ministarstvo donese odluku o produživanju šk. godine, mislite li da je u redu da učenici krenu vašim primjerom i bore se za svoja prava (da im se ne skraćuju praznici). Na internetu se pojavljuju inicijative koji potiču učenike na vlastiti štrajk. Može li se grupni izostanak učenika uopće smatrati štrajkom?
To je ono što sam spominjala. Ja smatram da je to što učenici dolaze u školu iskorištavanje njihovog prava, prava da dobiju besplatno obrazovanje i u svakom slučaju ukoliko učenici odluče da neće doći, tu mislim da idu protiv svojeg prava. Učenici odlučuju da ne žele obrazovanje, odlučuju da ne žele znati bolje nego da im je ovako kako jesu dobro. Onda to samo ostaje na učenicima i njihovim roditeljima da razmisle što oni zapravo žele sami od sebe i žele li to obrazovanje, žele li biti bolji, uspješniji, obrazovaniji ili žele ostati tu gdje jesu. To je na vama. Mislim da tko god savjetuje učenicima da ne idu u školu, da ne iskoriste priliku da budu obrazovani, zapravo ne želi dobro nikome.
Imate li dojam da pada potpora roditelja i učenika otkad se počela spominjati nadoknada subotama i moguće skraćivanje praznika?
Iz iskustva prosvjeda kojeg smo imali, gdje su i starije i mlađe osobe te djeca i svi ostali stajali sa strane, mahali nam s prozora, pljeskali i povikivali u znak odobravanja te samim time da naši roditelji imaju toliko razumijevanja da svoju djecu ne šalju u školu kada je štrajk i podržavaju taj štrajk, ja mislim da apsolutno nema nikakvog pada u podršci.
Kolike će probleme profesorima zadati nadoknada sati (npr. puno je testova odgođeno, kasni se a gradivom i sl.)?
Da, da, da. Dakle, nije ni nama ugodno štrajkati. Profesorima bi bilo puno lakše odraditi sve sate kako su si isplanirali. Mi smo na početku godine svaki dan morali isplanirati. Učenici dobro znaju da je svaki test unaprijed upisan u e-Dnevnik, najavljen, planiran. Mi se sada moramo međusobno dogovarati, kao i s učenicima, moramo poštivati zakon i pravilnike i moramo sve prilagoditi da bi to na kraju ispalo u redu prema učenicima. To sad zahtijeva jednu dodatnu razinu organizacije rada škole, dodatno organiziranje sebe. Jer ako se rade nadoknade tu se opet pomiče kalendar škole, tu nam se i onda naši posebni dani gdje smo uključeni u zajednicu opet pomiču, nama se nastava tu opet drugačije prilagođava taklo da da, to je i nama dodatna komplikacija, ali to vam sve dovoljno govori o tome koliko zaista smatramo da je ovo bilo potrebno i da smo morali dići glas i reći da ovo nije uredu.
Martina Baltić