Donosimo vam radijsku emisiju u kojoj su sudjelovali naši Zmajčeki, a emitirana je u utorak 11. veljače 2020., drugog dana, drugog tjedna drugog mjeseca u godini… U emisiji Pet za pet pričali smo s novinarkom Hrvatskoga radija, Sandrom Maričić o Danu sigurnosti na internetu i o novostima u Zmajčeku.
Naša glavna urednica s nama je podijelila svoje dojmove, ovoga za sve nas, uzbudljivoga dana, opisavši ih na subjektivno-blogovski način
„Izgleda da nas je radio opet pronašao” – bila je moja pomisao kada sam čula da ćemo opet biti na radiju u emisiji „Pet za pet”. Dana 5. 2. 2020., prof. Dijana nam je u grupu na WhatsAppu javila da će novinarka Sandra Maričić opet posjetiti našu školu. Profesorica nam je rekla kako će novinarka doći 7. 2., za samo dva dana. Cure su bile jako uzbuđene, dok sam ja za to čula nešto kasnije. Na mobitelu mi nešto nije bilo dobro s internetom, pa me nazvala Gita (novinarka) i to mi ispričala. U tom sam trenutku učila povijest i bila sam usredotočena kao nikad prije (povijest mi nije jača strana) i u glavi su mi samo bili Petar Preradović, Miloš Obenović i Hasan-Paša Latas. Sva koncentracija mi je propala u vodu kada sam čula tu vijest. Nisam bila samo sretna… Skakala sam, lupala sve oko sebe. Poput malenog prolupalog majmunčića.
A što s natjecanjem iz Biologije?
Nakon nekoliko trenutaka normalnog i smirenog razmišljanja, Gita i ja smo zaključile kako smo taj dan u to vrijeme na natjecanju iz Biologije. Skoro smo počele plakati, ali shvatile smo kako nema smisla tugovati, već da trebamo nešto smisliti. Dogovorile smo se kako ćemo razgovarati s profesoricom, pa da ne idemo na natjecanje. Sljedećega dana u školi, pričale smo s prof. Dijanom i sve se dogovorile. Kasnije ipak taj plan nije uspio, pa se profesorica dogovorila da novinarka dođe nešto kasnije, a da mi odemo na natjecanje.
Najveseliji petak u veljači
Došao je i taj dan, čudesan, uzbudljivi i najveseliji petak u veljači (niti Fašnik mu nije konkurencija…). Obavile smo natjecanje, a onda smo ugledale Martina (novinara iz Vugrovca) i shvatile da je i on bio na natjecanju. Ostale novinarke 7. b razreda su došle s profesoricom Dijanom iz Kašine u PŠ Vugrovec. Svi smo se okupili u „maloj zbornici” u PŠ Vugrovec. Bili smo jako uzbuđeni. Neki su imali tremu i skakali, bili pomalo histerični i imali slične simptome. Naravno, u pozitivnom smislu. S prof. Dijanom smo se ranije okvirno dogovorile što ćemo govoriti, ali nam podsjetnici uopće nisu niti trebali. I tada je stigla novinarka Sandra Maričić.
Opet je sve postalo tremasto, kod većine. Ja sam bila onako, kako bi današnja mladost rekla, skroz chill. Velika novinarka malo nas je uvela u to kako će intervju izgledati, ali već smo znali kako sve ide jer nam ovo nije bio prvi put da smo u emisiji Pet za pet. Iako, meni je bio prvi put na neki način, jer kako sam postala nova urednica, osjećala sam se nekako drugačije. Ne znam, neki nelagodno lijep, radostan osjećaj. Čudno… Samo sam htjela da svi budu opušteni i spontani. Ako ćemo iskreno, ja vama, vi meni, pa nemamo se čega bojati. Već smo dvije godine odlična ekipa novinara i odlično se slažemo. Znamo već puno o novinarstvu i ništa nam nije novo. Sve probleme zajedno riješimo i uvijek nam je potpora naša najbolja profesorica, ujedno i najbolja novinarka, Dijana Požgaj. Sve mi je to prolazilo kroz glavu i putovalo do srca. Toga dana su me nešto osjećaji strašno hvatali. U jednome sam trenutku bila tolika radosna što sam sa svojom ekipom u toj malenoj prostoriji i što sa samo 13 i 14 godina to sve prolazimo. Znam da smo puno toga postigli i jako sam bila ponosna, a i sad sam. Toliko ih sve volim da je to neopisivo. Jesam osjećajna osoba, ali ne baš toliko. Ah, što ću, s najboljim ljudima idu i najbolji osjećaji. Opet sam skrenula s teme, stvarno se moram početi kontrolirati. Novinarka je upalila onaj svoj maleni stroj koji čuda stvara, odnosno diktafon (tako ga ja zovem) i krenula snimati.
Mi sadržaje ne samo da konzumiramo, već i stvaramo
Rekla nam je kako je u utorak, kada će to izaći na radiju, ujedno i Dan sigurnijeg interneta, te da će nam ponajviše postavljati pitanja i o tome, jer ipak smo mi izloženi javnosti i već smo svi u onom, virtualnom svijetu, a i naš Zmajček je digitalni list te ne samo da čitamo sadržaje na internetu, već ih i stvaramo. Krenuli smo. Pitanja nisu bila teška, nije to test. Nisam brbljava osoba, odnosno nisam osoba koja voli puno pričati, ali nisam rekla da ne volim puno pisati (niti ne trebam reći, jer sigurna sam da ako ste došli do ovdje, čitate ovo već dobrih 10 minuta). Kao što sam rekla, iako nisam brbljava osoba, raspričala sam se o Zmajčeku i našemu radu. Neka se zna kako moji prijatelji i ja radimo i postižemo svoje ciljeve, ujedno postajemo uspješni i svjesni kako djeca u našim godinama „vise” na mobitelima, dok mi radimo ono što volimo i stvaramo kvalitetnije sadržaje od onih na društvenim mrežama. Pokušavam se kontrolirati, ali ne ide mi. Nema veze, ponekad su i detalji bitni. Svi smo se raspričali, ali da ne bi bilo kako je sve lijepo i slatko, bilo je tu i trenutaka kada smo zabrljali neku riječ, pa smo ponavljali, ništa strašno. Jedna riječ koja je izrečena, a ujedno nas je i najviše nasmijala je riječ „novinarci”. Kasnije smo ju stalno spominjali i zezali se. I prof. Dijana je pričala. Također, spomenula sam i rubriku Insajder Nikoline Antić na koju smo svi ponosni i svaki njezin članak mi izmami osmijeh na lice. Kada smo završili, svi smo hvalili jedni druge kako smo rekli jako pametne i zanimljive stvari. Bilo je stvarno zabavno. Opet me uhvati neki osjećaj. Ovoga puta je bio neki „pametan” osjećaj. Kada smo pričali, osjetila sam kako smo svi jako zreli i kako, iako se u našem školskom životu svi zezamo i glupiramo, znamo često reći dosta pametnih stvari. Pozdravili smo se i svatko je otišao svojim putem. Cure i ja smo otišle na bus i usput se zezale. Dobivamo dosta pohvala od učitelja i nekih učenika koji su shvatili ono što govorimo. Sada imam osjećaj da se ovaj članak bliži kraju i kako sam previše napisala o nekim drugim stvarima, a glavni dio ovoga članka sam malo smetnula s uma. Ma sve je u redu, rekla sam ono bitno, pa i ono manje bitno. Čitat će onaj koga zanima. Još jednom, želim zahvaliti gospođi Maričić na ovoj ponovljenoj nevjerojatnoj prilici i hvala mojoj ekipi i profesorici koje volim najviše na svijetu!
Magdalena Denić