Prekjučer sam konačno izašla, nakon dugo vremena.
Nakon četverominutnog uvjeravanja, mama me uspjela nagnati. Nisam baš sigurna koliko je puta ponovila „Hajde!“ i „Ali zašto ne?“, ali mislim da sam izbrojala nekih dvanaest pokušaja. Onda se ubacio tata i morala sam teška srca pristati.
Previše mi je srcu prirasla ova online nastava da bih iz prve pristala napustila toplotu svoje sobe, tu vr(e)losnu sigurnost, erudiciju u stvarnome vremenu, zrakopraznu elokuciju (hejteri će reći da je to zato što stoji neprozračena 9 sati dnevno – otkada ustanem pa do male pauze u 15). Dobro, istina, i nije baš devet – ipak ustajem nešto prije šest, čitam knjigu po izboru do 6:45 – pa pabirčim krhotine upamćenih melodija i stvaram remix u glavi dok perem suđe, čistim prašinu i metem, započinjem sa zadaćom oko 7:30, očekujući svaki tren mamu i njeno slavno: „A jadna, kad si ustala?“ Nešto promrmljam o tome da mi nije teško, a istovremeno namjerno grčim lice i vješam kapke ne bi li me svi u obitelji (pro)motrili kao siročića koji obavlja kućanske poslove, piše zadaće, uči i liježe kasno – ne bi li ustao prvi. Onda tako – prisluškujem nedjeljni razgovor mame i tate, malo prokomentiramo količinu zadaće koju sam dobila ili ostavila za isti dan; izljubimo se, ispozdravljamo i ja se povučem u svoj ured oko 8 sati.
U miru i tišini započinjem s proučavanjem materijala i videolekcija, vođenjem bilješki i rješavanjem zadataka, pisanjem eseja i referata, izradom prezentacija, prisustvovanjem sastancima, surađivanjem s kolegama iz razreda, borbom s CodeBlocksom i prokletim novim ažuriranjima; molim Boga da poslijepodne ne dođe tako skoro, iako svjesna da ću uz cappucino najvjerojatnije odgovarati na pitanja iz Povijesti ili Vjeronauka – što neće iziskivati previše vremena pa ću uključiti televiziju, na laptopu i dalje u potrazi za savršenom pjesmom. Ponekad ostavim i videolekciju uključenu u pozadini – dobra je za ponavljanje gradiva, a i zagušuje nostalgiju budeći u mojoj podsvijesti dojam scene s tipičnog 45-minutnog druženja.
Završavam oko 17 sati, nastavljam s čitanjem knjige ili privodim kraju neki veći projekt, pripremam večeru, pobrinem se za mačku, perem suđe, metem i usisavam, ako nije prekasno – na mobitelu gledam sljedeću epizodu Netflixove najnovije serije.
Prekjučer sam prekršila taj organizacijski obrazac, izdala maćehu učmale rutiniranosti po prvi puta u… ne znam koliko vremena.
Smisao za odijevanje i modu – ako sam ga ikada i imala – nepovratno sam izgubila.
Vlastiti sam kraj jedva prepoznala; obrastao je, nabujao; odmoran je, ponosan, gostoljubiv…
To je prva lekcija o opstanku kojoj su me poučili karantena i ovaj obrazovni program – ako opstati zaista želiš, moraš poći iz Škole za život – u život.
Nikolina Antić, 1. D