Gospodari svemira
Jedan poznati filozof jednom je davno izjavio kako svaki čovjek iskoristi priliku, i postigne sve što želi, a izgubi samoga sebe. Danas je svemir zagađen tim sistemom.
I tako, dolazimo do planeta Zemlja na kojem stanuju „umrljane“ zlatne figure-ljudi. Ta su čudna stvorenja u svemu prva, a opet – posljednja. Misle da su zvijezde vodilje, i kako bi, da nema njih, sve i dalje bila prašina. Ali nismo li, mi nastali iz prašine, postali bijela stvorenja, a s vremenom poprimili umrljano-zlatnu boju? Jaki smo, a Sunce nas topi? Gordo stojimo, a povjetarac nas baca u krevet? Sveci smo – a griješimo? Različiti, a opet-slični? To smo mi, ljudi. Po svemu posebni, savršeni, a opet manji od makova zrna… Ljudi ratuju kad im nešto nije po volji. A što je to rat? To je situacija kad se nekolicina pohlepnih međusobno posvađa, što se prelomi i preko leđa svih ostalih. A tko su ti ostali? Ostali su većina koja je važna prividno „dijamantnim“ pojedincima tek u pojedinim trenucima. Samo u pojedinim trenucima…
I nakon svega ljudi se ponašaju kao gospodari svemira, a on je taj koji nas mota oko maloga prsta… Čudno, nije li!?
Nikolina Antić, 7.d
Važno je imati cilj
Ljudi na putu do svog cilja zanemaruju druge ljude i sve dobro. Sve bi napravili samo da ostvare svoj san, ne razmišljajući pritom ponižavaju li time koga.
Čovjek misli da sve može i da je jedino on važan. Neki ljudi imaju sve u životu, ali su ipak nesretni. Ne možemo svoju sreću graditi na tuđoj nesreći. Ljudi nisu zahvalni za ono što imaju, ne primjećuju to. Žale za onim što nemaju. Čovjek može sam odabrati kakav će si život sagraditi. Mnogi ipak odaberu pogrešan put i zalutaju u ponosu. Svemir traži ljude koji neće uništavati tuđu sudbinu. On traži pozitivne ljude koji pobjeđuju zlo i one koje ne sputavaju zapreke. Traži i one koji sreću prepoznaju u malim stvarima, a ne samo u bogatstvu. Sreća nisu materijalne stvari. Ljudi se bore jedni protiv drugih za svoju sreću. Bolje bi svima bilo kada bi tu sreću međusobno podijelili, bez sukoba.
U životu je važno imati cilj, ali je isto tako važno da na tom putu napretka ne ugrozimo napredak drugih. Tako sigurno nećemo postići ništa dobro.
Patricija Jeličić, 7.d
Moć hipnotizira
Crtica je zanimljiva, a opet tužna. Zapravo je tužna ta istina da su ljudi loši.
Ova crtica govori o tome da smo gladni novca. Da smo zatočenici novca. No ima i dobrih ljudi željnih dobrih djela. Ljudi koji su pošteni. Pokušavaju činiti dobro. Ali ovih ostalih 90% ljudi ih pokušava satrti, sputati. No često i ovi dobri krenu lošim putem. Zbog toga dolazi do ratova. Jer ljudima nije dovoljno što imaju život, obitelji, svoje domove, ljude koji ih vole. Oni žele još i još… i ne mogu se zasititi moći. Ali ja volim misliti optimistično. Jer ljudi su različiti, drugačiji i zaslužuju novu priliku.
Moć čovjeka hipnotizira, ali ja ipak smatram da bi tu prizemnu potrebu mogli nadvladati te postati bolji ljudi. Samo, pravo je pitanje žele li oni to..?
Matija Zlatić, 7.d
Smisao nije imati
Ovom nam crticom autor želi poručiti da svaki čovjek ima svoj put kroz život. Ja mislim da je život svemir, a zvijezda cilj. Neki ljudi pokušavaju doći do cilja te uz puno truda to i uspiju. Ali nažalost, kao što kaže i autor, njih je jako malo jer ih neki drugi ljudi svojom zlobom sprječavaju u toj namjeri. Svijet je pun nezahvalnih i nezasitnih ljudi kojima je smisao života imati. Oni ne biraju niti način niti sredstva kako bi to ostvarili. No kada to i ostvare, ipak nisu zahvalni – već žele još. Tome jednostavno nema kraja.
Bez obzira na to kakav je ovaj naš svijet, ne smijemo prestati sanjati da može biti bolji te da i mi možemo biti bolji. Svaki se dan moramo truditi doći korak bliže svojoj zvijezdi. Ja vjerujem u to da smisao života nije imati, nego vidjeti svu ljepotu ovoga svijeta, uživati u njoj te pokušati učiniti nešto kako bi On postao bolji.
Lucia Ban, 7. c
Trag ledenjaka
Siniša Glavašević u svojoj crtici na slikovit i blag način zapravo izražava srdžbu prema zlim i pokvarenim ljudima. Imam osjećaj da ga to cijeloga života proganja i stvara nemir u njegovoj čistoj duši koja želi dobro ovoj naciji i svijetu. Tim ljudima želi dati do znanja da rade krivo, da su na pogrešnom putu i da uništavaju sve što im je dano na dar, što nisu ni najmanje zaslužili. Taj dar je ovaj svijet, planet Zemlja; te blagodati koje smo mi svi dobili trebat će i našoj djeci i njihovoj djeci, a oni to uništavaju i ugnjetavaju svim silama.
Autor pokušava ljudima objasniti da im taj dar treba i da bez njega ne bi bilo ni njih. Pred kraj govori kako bi ljudi mogli biti bolji, kako ovaj jadan svijet koji je još beba, a već je napola uništen, čezne za ljudima koji se brinu za druge, a ne samo o sebi, sebi i sebi; koji poštuju i cijene ono što im je darovano – kako sam kaže: „svemir traži one koji hoće gore da bi bolje vidjeli“. „Svemir“ treba ljude koji žele stvarati nešto novo i nešto dobro za ovaj svijet, ljude koji će se brinuti o drugima, koji neće reći da ih nije briga što se događa u kući pored njihove. Pisac je na kraju rekao kako takvih ljudi nema puno jer ih oni zli tiskaju prema dolje kao ledenjak stijene, ali na kraju će dobro pobijediti zlo i dobri ljudi će prevladati Zemljom kao što se na koncu ledenjaci otope pa se i stijene oslobode.
Nažalost, ostaje trag ledenjaka, ostaje brazda koja će s vremenom ipak nestati jer će je prekriti novi materijali, doći će novi ljudi koji će na kraju činiti dobro na ovome svijetu, koji će prevaliti težak i dug put kao i stijena. Taj dug i težak put se isplati proći jer ga prelazimo za ono blato, za onu zemljicu koje da nema ne bi bilo ni nas.
Ana Vuger 7.c