Kao i svaka druga književnost o kojoj smo učili, turska se književnost razvijala stoljećima. Autorice i autori suvremene turske književnosti ne koriste iste književne vrste koje su koristili njihovi prethodnici niti ih zanimaju isti problemi te su zbog toga starija književnost i novija u stalnom kontrastu: Azijci ili Europljani, sjedilački način života ili nomadski način života, osvajači ili osvojeni, dio Zapada ili branitelji Zapada itd.
Putujući pjesnici
Najstariji period turske književnosti vezan je uz usmenu književnost. Da bi pamćenje bilo lakše, epske pjesme, tj. destane, su bile rimovane. Većina pjesama nije sačuvana u pisanoj verziji jer je u to vrijeme turski narod živio nomadskim načinom života. Putujući pjesnici (na turskom jeziku așık i ozan) su lutali bez stalnoga boravišta, a vrijeme je kraćeno pjesmom. U epskim su pjesmama spominjali svoj način života: česte selidbe, ratove i borbu za svoj prostor koji će im osigurati mirniji način života. Krajem devetoga stoljeća su počeli zapisivati svoje stvaralaštvo pa se epovi dijele na epove o Oǧuzima, epove o Ergenekonu i epovi o plemenu Šu.
Divani se turski
Turski jezik ušao je u službenu upotrebu tek 1277. godine, a do tada su korišteni turski, arapski i perzijski. U to su vrijeme nastala prva djela na turskome jeziku. Vođe su tada očekivali da će prevođenje književnih i teoloških djela utjecati na dostupnost pisane riječe većem broju ljudi. Početak turske književnosti, koji je obilježen umjetničkim stvaranjem, a ne samo prevođenjem, zabilježen je u XIV. stoljeću. Pjesme nastale u tome razdoblju nazivaju se divane. Kao mala zanimljivost, od riječi divane je nastao glagol divaniti što znači pričati, razgovarati, a koristi se i danas u nekim dijelovima Hrvatske. Kako je jačalo Osmansko Carstvo, tako je jačala i turska književnost. Da je umjetnost riječi bila značajna, jasno je i iz su se neki sultani bavili poezijom. Sulejman Čelebi autor je najpoznatijega djela turske religiozne poeziju Mevlud.
Prozor u prozu
Proza se u turskoj književnosti počela razvijati u XV. stoljeću, a bila je pisana jednostavnim stilom jer je bila namijenjena puku. Kratke priče su se nazivale hikâye. Zlatno razdoblje turske književnosti nastupilo stoljeće kasnije, a tada nastaju najznačajnija djela te je uočen razvoj novih žanrova poput putopisa, pjesničkih spomenica i biografskih djela. U XIX. stoljeću dolazi do važne promjene jer su uzori sada u zapadnoj kulturi te dolazi do reforme koja se naziva tanzimat, a uključivala je mnoge promjene u društvenom i kulturnom životu. Od tada sultan više nije imao prava nad životom i imovinom puka, a ostvarena je i građanska jednakost pred zakonom. Sve te promjene su utjecale i na razvoj novih tema u književnosti koje više nisu bile vezane za religijski i društveni život stanovništva. Turska priča počinje dobivati nove elemente te se sada naziva ӧykü. Uz priču, razvija se roman koji je, kao i pjesništvo nekoliko stoljeća prije, u tursku književnost ušao prvim prijevodima romana iz europske književnosti.
Utjecaj zapadne kulture osuđuje se
Najpoznatiji/e autori/ce proze su Haldunu Taneru, Selim Ileri, Nedim Gursel, Pinar Kur, Erendiz Atasu, Murathan Mungan, Elif Shafak i Orhan Pamuk. Neki od navedenih autora su otišli korak dalje od svojih prethodnika pod utjecajem zapadne kulture te su zbog bili izloženi osudama turskoga naroda. Ako vas zanima tko je kritiziran zbog svojih romana, strpljivo čekajte novi članak jer ćemo o tome divaniti.
Ana Novotny