Hrvati zapalili Ukrajinu
Ljetos je cijela Hrvatska gorjela od ponosa nakon što su naši Vatreni osvojili drugo mjesto na Svjetskom prvenstvu. Dvadeset godina očekivali smo reprizu uspjeha s Mundijala u Francuskoj. Jedan od najupečatljivijih momenata bio je kada su naši Vukojević i Vida nakon pobjede nad Rusijom uzviknuli „Slava Ukrajini“ i taj potez podignuo je veliku prašinu. Zanimalo nas je pravi značenje toga usklika i željeli smo dublje ući u ovu problematiku pa smo zamolili dr. sc. Jevgenija Paščenka, uvaženog ukrajinista u Hrvatskoj da nam pojasni pozadinu ove priče. Što smo saznali pročitajte u nastavku.
Za početak ovog razgovora, molila bih Vas da nam odgovorite je li uopće pravedno da je Rusija dobila organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu dok istovremeno vrši agresiju nad Ukrajinom i je li Vas iznenadio izostanak reakcije drugih zemalja na ovu činjenicu?
Glede pravednosti u sportu i posebice nogometu, dijelim i podržavam mišljenje o nužnosti poštenja u tome žanru, ali… Živimo u stoljeću diktature novca, koji diktira ponašanje u svijetu globalizacije. Novac je jedno od naoružanja zemlje koja se nikako ne može rastati s povijesnom istinom da je doba totalitarnoga režima koji je u prošlom stoljeću dominirao tamo i šire, sve do Hrvatske, propalo. Ta zemlja svesrdno pokušava vratiti tog mrtvaca i živi s njim u mitovima koje se trudi nametnuti drugima uokolo. Sport, a posebice nogomet je jedan od najučinkovitijih diplomatskih, psiholoških čimbenika u afirmiranju bilo koje zemlje. Ima masovno djelovanje, privlači pozornost simpatije prema zemlji iz koje su majstori nogometa. Svijet je znao za Ukrajinu preko Ukrajinaca kao što su nogometaš Andrij Ševčenko ili boksači braća Kličko, a isto tako i zna za vrsne hrvatske nogometaše. Takva slava može izazivati ili simpatije ili zavist onih koji prema zemlji – domovini slavnih sportaša gaje mržnju. Spomenuta je zemlja dobila organizaciju Svjetskog prvenstva u nogometu dok istovremeno vrši agresiju na Ukrajinu upravo zbog aktivnog lobiranja i metodom spomenute diktature novca. Cilj je bio pokazati glavni grad i zemlju-agresora kao nešto jako pozitivno. Ovdje smo se približili zoni drugog naoružanja poznatog kao informacijski rat, uvjeravanje drugih putem informacije da zemlja-agresor i nije agresor već predivna zemlja. I mada je u toj zemlji nogomet slab i nije na razini, recimo hrvatskog nogometa – milijarde su utrošene na izgradnje stadiona, uz katastrofalno siromaštvo stanovništva te zemlje cjelovito. Svjetski politikum je znao da je zemlja-agresor nezasluženo dobila pravo na Svjetsko prvenstvo, ali pobijedio je novac, pobijedio je agresor i to već po koji puta, uključujući i pobjedu u svijesti masa i pojedinaca na što se politički ciljalo. Uzgred, spomenuo bih, u autobusu prema Bosni čuo sam jednoga koji je bukvalno grcao i stenjao uzvicima ushićenja zbog Rusije kao predivne zemlje koju je, kako je tvrdio, posjetio u danima tog prvenstva. Dakle, ciljanje na mase, privlačenje njih na svoju stranu kao istomišljenike je cilj hibridnog rata. Doduše, ništa novoga, jer su u doba totalitarnoga režima prakticirane slične metode uvjeravanja kroz propagandu da je sovjetski režim – pravedan. Samo tada je malo tko tome vjerovao, dok smo sad ušli u novu fazu konfrontiranja kada se Rusija opet nameće s pretenzijom da bude doživljavana kao sveta zemlja, ubijajući po Ukrajini ljude i potkradajući njen teritorij. Svjetski politikum o tome zna, ali široke se mase ne žele baš opterećivati tom istinom.
Zbog čega je poklik “Slava Ukrajini” doživio negativne reakcije od strane organizatora na Svjetskome prvenstvu? Je li to bila provokacija na političkoj osnovi, kako su je neki ocijenili?
To nije problem Ukrajine, već je problem one strane koja ne može smisliti neovisnu, nekoloniziranu Ukrajinu koja eto, već par desetljeća nije vlasništvo poljuljanoga carstva koje se nikako ne može pomiriti s time da je izgubilo Ukrajinu i pokušava ju vratiti. Sva povijest Ukrajine od sredine 17. stoljeća kada je get’man Bogdan Hmeljnyc’kyj poslije teških ratova s Poljskom odlučio predložiti savezništvo Moskovskom carstvu, kasnije proglašenog Rusija-Rossija, je nezaustavljiva težnja prema oslobođenju od te kobne odluke! Danas je to poklič ljubavi prema Ukrajini, izraz ponosa Ukrajinom i vjera u njenu nepokornost agresoru. Danas je to u svijesti svih ljudi mnogomilijunske Ukrajine i njenih prijatelja – izraz nacionalnoga dostojanstva. Izgovoriti taj poklik – znači biti solidaran s pravednošću, s ukrajinskim otporom zlu, agresiji. Međutim, agresor se klevetnički trudi pretvoriti tu svetinju Ukrajine, dakle njenu neovisnost u nešto negativno i trudi se da i drugi u to povjeruju. Ali svijet nije pokleknuo pred tim lažima. Poraz agresora je u tome da ne uspijeva nametnuti svoju patološku mržnju prema Ukrajini drugim narodima. Riječi Slava Ukrajini! izgovaraju istaknuti političari, umjetnici, ljudi dobre volje koji razumiju da se vodi težak rat s zlobnim agresorom i svijet je solidaran s ukrajinskim narodom.
Hrvatski su momci koji su taj izraz uzviknuli nastupili zapravo kao svi pošteni ljudi svijeta – u znaku solidarnosti s ukrajinskim narodom, svojim prijateljima – ukrajinskim nogometašima od kojih su ga čuli i proželi se tim plemenitim osjećajem. To su Hrvati i drukčiji nisu mogli biti jer su prožeti sličnom sudbinom – borbom s agresorom protiv neovisnosti koju je Hrvatska dostojno ustvrdila u ne tako davnome ratu. Nikakve namjerne provokacije nije ni bilo, jednostavno su hrvatski sportaši izrazili solidarnost sa svojim prijateljima – ukrajinskim nogometašima. Malo se zna u javnosti da je ukrajinska strana odlučila ne sudjelovati u prvenstvu u Moskvi. To je izazvano mjerama obrane: po Rusiji hapse Ukrajince, oni su po zatvorima, njih tamo muče i to je metoda agresora. Ako bi ukrajinska momčad sudjelovala u prvenstvu u Moskvi, neminovne bi bile provokacije agresora, masovna hapšenja navijača, politička huškanja i slično. Zato je bilo neslužbeno odlučeno da se Ukrajina ne napreže kako bi dospjela tamo i susret s hrvatskom ekipom nije stavio za cilj pobjedu. Ma kako to izgledalo, hrvatska momčad je znala za to. Pozdrav onih momaka Slava Ukrajini! i uzvik da je ta pobjeda u Moskvi i svojevrsna pobjeda Ukrajine, imao je upravo takav značaj kao izraz ukrajinsko-hrvatske solidarnosti.
Je li prema Vašem mišljenu bila pravedno da su Vukojević i Vida kažnjeni od strane FIFA-e. Naime Ognjen Vukojević morao napustiti reprezentaciju i platiti 15 tisuća švicarskih franaka kazne, a Vida je prošao samo s upozorenjem.
Drukčije nije moglo biti, s obzirom na ulogu novca u toj upravljačkoj strukturi i dominiranje zemlje u kojoj je bilo prvenstvo. Malo se zna da je bilo šikaniranja, ugroza hrvatskim nogometašima od strane tamošnjih ekstremista, zato je trebalo nešto poduzeti – začepiti usta lajavcima i premazati događaj opet novcem kojim se uprava FIFAe ogradila od tamošnjih agresora. Međutim, uspjeh pozdrava Ukrajine je bio puno jači: u biti su ta dva mladića srušila cijelu propagandnu konstrukciju agresora, jer afirmiranje Ukrajine je pokazalo da postoje razumijevanje stvarnosti, političke pozadine propagandne ozlojeđenosti organizatora u njegovom antiukrajinizmu. Kad bi to dobilo zamaha u smislu jačih represija prema hrvatskoj momčadi, onda bi skandal dobio širu dimenziju, bila bi jasna politička bit antiukrajinizma. Zato su pojurili novčano kazniti momka – da se agresor smiri zadovoljan kaznom od strane FIFA-e. U tome je još jedna pobjeda agresora – prisiliti FIFA-u da prihvati njegov bijes. Ali pobjeda pozdrava Ukrajini i proglašenje da je to pobjeda za Ukrajinu je imala veći efekt i tu su Hrvati izašli kao još veći pobjednici.
Ovaj potez naših nogometaša izazvao je oduševljenje u Ukrajini. Je li istina da su čak i u Ukrajinskom parlamentu reagirali na njega?
Oduševljenje je bilo po cijeloj Ukrajini, na cijelom prostoru i na visokim razinama – sve do parlamenta. U tome je magija sporta, posebice nogometa, sposobnog privući masovnu pozornost, imati osobni, intimni, politički odjek. Glavna ulica Kijeva – Hreščatyk je preko noći bila okićena ukrajinskim i hrvatskim zastavama, politički lideri su izjavili da će potpomoći Vukojevića u isplati kazne. Medijima i internetom su se kotrljali valovi ushićenih komentara, bilo je mnogo humora, između ostalog duhovita je bila parodija nekih šumskih razbojnika, kako Ukrajince predstavlja propaganda agresora. Naime, takvi u zasjedi sretnu jednoga i pitaju surovo: „Jesi li Hrvat? – Hrvat! – Onda reci nešto na hrvatskom! – Slava Ukrajini!“.
Mislim da su hrvatski nogometaši uradili višekratno više nego bilo kakvi bilateralni ugovori u jačanju simpatija Ukrajinaca prema Hrvatima. Tog ljeta bio sam s bajkerima Udruge veterana specijalne policije Domovinskoga rata u zapadnoj Ukrajini, išli smo posjetiti grobove domobrana Prvog svjetskog rata, koje sam pronašao tamo. Imali smo majice Hrvatska-Ukrajina na ukrajinskom i hrvatskom. Tamo su Hrvati bili pravi heroji: ljudi su ih pozdravljali, čestitali, izražavali simpatije. U zapadnoj Ukrajini, dakle Galiciji smatraju da su oni – potomci Bijelih Hrvata, tvrdeći da su Hrvati došli u sadašnju Hrvatsku upravo odande. Sve je to i zbog simpatija prema Hrvatskoj.
Čudi li Vas da su i Srbi nazvali ovaj potez ustaškim linčem?
Ništa ne čudi glede sadašnjega stava prema Ukrajini u toj susjednoj Hrvatskoj zemlji. Mediji su prepuni ruske propagande o Ukrajini što je sramotno i banalno. Zapravo, ponavlja se tvrdnja o srodnosti dva agresora, slična u stavu prema neovisnosti, toj svetinji svakoga naroda.
Jesu li Ukrajinci navijali za Hrvate na SP-u?
Drugoga nije niti moglo biti, Ukrajinci su prekrasno znali za status Hrvatske tamo, za njihovu ulogu i svakako su doživljavali hrvatsku pobjedu kao vlastitu. Vida i Vukojević su ozvučili njihove misli.
Ukrajinci su reagirali i na društvenim medijima. Stranica FIFA-e na Facebooku zasuta je porukama „Slava Ukrajini“, a rejting stranice pao je na 1,1 od mogućih 5 nakon što je preko 150.000 Ukrajinaca i njihovih prijatelja stranici dalo ocjenu 1. Koji je Vaš komentar na ove podatke?
Ovo je samo jedan od izraza snažne konsolidacije Ukrajinaca. Ruska agresija je ujedinila zemlju, dok je agresor izgubio tu zemlju zauvijek. Teško je vjerovati da je tamo, na sjevero-istoku od Ukrajine moguća neka pozitivna promjena. Propagandno zračenje tamo djeluje kao Čornobiljski reaktor koji je otrovao patološkim antiukrajinizmom cijelu generaciju, odgojenu u patološkoj mržnji prema susjednom narodu. Tome nema lijeka, i to u zemlji, koja bi morala razmišljati o povećanju kvalitete života ljudi u tom siromašnom društvu, u jednoj zemlji bogatoj potencijalnim izvorima za razvoj gospodarstva. Ukrajina mora biti europski integrirana s pretvaranjem zemlje u pravnu državu koja bi mogla (možda) utjecati na taj susjedni konglomerat laži i korupcije da se oslobađa od zla. Upravo tako je bilo kroz povijest – iz Ukrajine je ta susjedna zemlja primila kršćanstvo 988. godine, dobila je osnivača njihovog glavnog grada (kijevski knez Jurij Dolgorukij je osnovao Moskvu 1147.). Dakle ta je zemlja nastala najkasnije od ostalih slavenskih). Upravo Rus’-Ukrajina je europeizirala Moskoviju kroz ukrajinski barok, dala im je ime – Rusj/Rosija; davala je kroz stoljeća brojne intelektualce kao što je Gogolj i mnogo drugo – kao zemlja donor. Šteta da je odgojila susjeda-vampira!
Ovaj pozdrav je poklič slobode koji Ukrajinci danas koriste u sukobu na istoku svoje zemlje. Mnogi ovaj pozdrav povezuju s OUN-om (Organizacijom ukrajinskih nacionalista) kao i s Ukrajinskom pobunjeničkom armijom – nacionalističkom milicijom iz Drugog svjetskog rata. Koje je njegovo stvarno pordrijetlo i zašto su ga Rusi proglasili fašističkim?
Sintagma Slava Ukrajini predstavlja svetinju, nastala je u prošlim stoljećima, puno ranije od spomenutih ovdje razdoblja 20. stoljeća. Nastajala je kao izraz ponosa i vjere u oslobođenje. Nju su koristile generacije boraca za neovisnost, posebice u razdobljima uzdizanja nacionalnog ponosa. To nema veze s nekim ekstremnim nacionalistima kako to tvrde danas samozvani pseudoipovijesničari šovinističke obojenosti, iz sujsedstva. Te riječi danas izgovaraju mnogi prijatelji Ukrajine, visoki državnici koji znaju cijenu riječi. Slava Ukrajini je slično kao Živjela Hrvatska!. Nikoga ne treba uvjeravati u plemenit značaj tih riječi i plašiti izmišljotinama o pripadnosti nekim negativcima. Od brojnih primjera da procitiram riječi ministra vanjskih poslova Ukrajine Pavla Klimkina: „Pozdrav „Slava Ukrajini!“ zvuči ne samo patriotski, već i ponosno. I za nas i za naše prijatelje. Zato nam se tako obraćaju diljem svijeta, uključujući i poznate političare i čelnike mnogih demokratskih država. To je postao i njihov pozdrav. Jedino Rusija se toga boji i shvaća to kao neprijateljski čin prema sebi. A razlog je jednostavan. Rusija je podmuklo napala Ukrajinu, oduzevši nam Krim te zapalivši rat na istoku naše zemlje. Zbog toga oni u riječima „Slava Ukrajini!“ vide prijetnju i, štoviše, traže da to prihvati i cijeli svijet. Ovakva neadekvatna reakcija karakteristična je upravo za osobe koje su počinile zločin. A mi, ukrajinski diplomati, nastavit ćemo mirno i dosljedno objašnjavati našim stranim prijateljima uzroke bolesne ruske nervoze. Uvjeren sam da će nam se sve više i više prijatelja obraćati iskrenim riječima „Slava Ukrajini!“”
Je li poklič „Slava Ukrajini“ jednak onome „Za dom – spremni“?
Ovdje je jedna banalnost u propagandnoj djelatnosti neprijatelja: nasrtljiva želja povezati patriotizam naroda, zemlje s klevetničkom slikom negativnoga sadržaja. To su zlobne težnje predočiti drugi narod kroz neke negativne elemente u njegovoj povijesti kao dominantu. Evo, navodim primjer jednoga naroda: to su borci za neovisnost, rodoljubi koji su sve dali zbog oslobođenja svoje zemlje u svim razdobljima povijesti. Dali su snažan doprinos slomu fašizma, nastupajući širokim frontom antifašista. U okolnostima sudara dvaju srodnih totalitarnih režima – nacističkog i komunističkog, neki bili su na tim stranama, ali većina je zaslužena u borbi s fašizmom, ne bivajući pristalicama spomenutih režima. Međutim, s pobjedom jednog od režima, potonji je proglasio druge fašistima, uz činjenicu da je taj narod zaslužan u slomu fašizma. Jeste prepoznali o kojim narodu govorimo? To se odnosi i na Hrvate i na Ukrajince – od razdoblja borbe za neovisnost do klevete da su profašisti, ustaše, banderovci i slično. Pojmovi i povijest borbe, izražene riječima Za dom, odnosno Domovinu, kao i uzvik Slava Ukrajini su mnogo stariji i bogatiji velikim imenima od zlorabljenja tih pojmova s ciljem ocrnjenja naroda u njihovoj ljubavi prema domovini. Radi se samo o banalnom manipuliranju pojmovima u propagandnu svrhu raspirivanja mržnje prema narodu.
Jesu li jednako reagirali na ovaj potez na istoku i na zapadu Ukrajine?
Jednako, jer je cijela, većinska Ukrajina ujedinjena u otporu agresoru. Okupirane regije – Donbas i Krim su primorane šutjeti, ne izjašnjavati se zbog ugroženosti represija od strane okupacijskog režima. Tamo ljudi pate i žive u nadi da će zlo ipak biti zaustavljeno i da će se pravda vratiti. Na istoku Ukrajine s početkom agresije je poginuo već 10 tisuća ljudi, djeca doživljavaju psihičke poremećaje i sve to bi prestalo čim bi se agresor povukao, ali neće i nosi planove novih intervencija na cijelu Ukrajinu. Zato je Ukrajina poligon otpora zlu i ne samo po Ukrajini već i u svijetu. Zato je obrana Ukrajine aktualna ne samo za narod Ukrajine.
Kako ste se Vi kao Ukrajinac u Hrvatskoj osjećali nakon objave dvaju bivših nogometaša ukrajinskog Dynama i za koga ste Vi navijali tijekom Prvenstva?
Osjetio sam duboku simpatiju prema tim mladićima koji su iskreno, od srca rekli što su osjećali. Imao sam želju, sličnu klincima koji bi htjeli dobiti majicu s njihovim potpisom. Moja je želja bila da ih sretnem i da kažem ljudski: „Hvala!“ Njih, nogometaše dočekivala je s radošću cijela Hrvatska koja je uzvikivala „Mi – Hrvati, Mi – Hrvati!“. To je bila mladež, ponosna na svoju domovinu. Bio sam ponosan na te Hrvate, na cijelu Hrvatsku koju doživljavam kao srodnu – kao Ukrajinu.
Nikolina Antić