NETKO TKO NE ZNA
Rado sanjam o Nekome
Koga nisam i neću sresti
Ovisim o nekome koga ne znam
I ne gleda u isto Sunce
Ne znam tko je Netko
Ali znadem da ne mari
Baš si nadobudna, Ja
Baš si blesavo naivna
Nož ti liježe noću mjesto jastuka
Tebi mjesta u zbilji nema, Ja
Previše si krhka i previše
Je jala, himbe:
Što ćeš među onim koji hine?
Svijet mi ne da van,
Neka me Netko probudi
BAŠ TI HVALA ŠTO SI TU
Baš je čudno što me čitaš
Mene, jer ja sam riječi
Riječi su knjiga
I ja sam knjiga, ali
Nisam riječi
Ovisim o njima
Ali one nikada o meni
Jer one nisu ja,
Nitko
Ne bi bio kao ja
I tu sad grcam,
Premišljanje mi nabija komplekse
Čujem srce kako staje
Zbog ljudi bih odustala i ne
I baš je čudno što sam dio tebe
Jer jesi li dio svijeta
Svijet je laž
ODRASTI
Možda kad odrastem
Postanem odrasla
Nije cijenjeno zanimanje, kao
Ni sama moja pojava
Ne mogu suditi
Teško je biti odrastao
A od težega se bježi
I meni su ljudi teški.
ZAŠTO MISLIM DA NAS OSTAVLJAŠ
Koga si mrzio danas
Znaš da joj možeš reći
Koga si gledao danas
Otkrij joj kad ne zna o tebi
Nikad
Uvijek skrivaš stranu koja ne vidi Mjeseca
Vidiš da čeka, viči
Što si osjećao, danas
Moram znati što misliš
Ne sjedaj, želim čuti riječi kukavice
Zašto me zaboravljaš, možeš nam reći
Da ostavljaš
I zašto si me mrzio danas
NEZNANKA
Nemoguće sebe iskazati:
U malenkosti moga srca
Nego drugo biće zijeva
Ne znam ujeda li, tek
Tu i tamo na površini proviri
Da otpuhne sjenu Neznanca
I onda sam opet onaj stari, nadobudni pjesnik
Koji želi Nekoga uza se da sanja
I nije naivno, samo autodestruktivno
Vjerovati Neznancu, kao
Usmjeriti tuđi pištolj u svoju glavu
Dati im priliku da se rješiš svijeta
Ako je to što želiš, ne znam
Ja bih radije sanjao o Neznanki
Iz dalekih krajeva i još šira osmijeha
Rekao bih da je sve, ne znam
Možda potajice žudim i za Sobom
Ne sjećam se što sam htio
Možda ako sanjam da se sjećam
Moji se snovi sjete mene
Da umru snovi moram umrijeti ja:
Možda snovi blijede uz sanjara,
Možda težnje ostaju sanjarom,
Možda Neznanka postane Ja…
Bio bih razlog,
Zazv’o bih njen osmijeh, ali
Da bi se iskazao moraš
Prvo upoznati sebe
PODSMIJEH NJENOG ČELJADETA
Požuri
Uvenuše božuri
S vragom padam da se cjenkam
Od pomisli na te bljeskam
I gle, stručak mi grč satire
I na njemu moje gravire
Moje želje drugo oko raspire
Boje neki bolji čovjek ispire –
Samo moja ruka vatru čarka
Premda u dimu podsmijeh dječarka
Ne srami se bliže doći;
Znaš li, ima gotovo tvoje oči…
Kako divan ljesak
Glasa koji glavu zavali u pijesak
Pomiri moja oka zavađena
Nije kasno za dva svijeta jučer iznađena
Moja duša davno je ojađena
Njena radnja ovdje je odrađena!
Ako misliš, na trgu te čekam
Za ramena se noći ja cerekam
Iza ugla, Rogatoga draškam
Kao zaluđena vječnost da se zataškam
Ako znadeš, po trgu te tražim
Samo s tobom k’o biće se važim
Svaki osmijeh prije je gubitak
Moja moć si, laž, beskrajnost i bitak
Moraš doći prije meni za boljitak
Al’ požuri
Moje boje odnose božuri
