TOČNO U PODNE
Mjesto radnje: NS Sesvete, dvorana – točnije prenapučene garderobe i hodnici iza scene. Buka je bila nepodnošljiva. Sudaranje s neznancima (čitaj: konkurencijom) zaogrnutima dugačkim plaštevima, odjevenima u nošnje, djecom na biciklima ili s bubnjevima – pa sve do djevojke s motikom u ruci… Što je sve potrebno za jedan uspješan lidranovski nastup? Mnogo volje, živaca, dobrovoljaca, rekvizita, i – na LiDraNu, čini se – još više sreće.
U OŠ Luka održali su se istoga jutra okrugli stolovi za literarni i novinarski izraz – te s ponosom mogu reći da su se među odabranim radovima našle i moja pjesma „Pričaj mi da zaspim“ te novinski članak „Digitalizacija obrazovanja – dar s neba ili veliko zlo u obrazovanju mladih“, ali i maštovita priča moje prijateljice iz 6. razreda Laure Vojnić „Noćni život škole“. Moram spomenuti da je Laura, osim što mi je značajna konkurencija – ujedno i djevojka čija mi je životna priča bila inspiracijom za prošlogodišnju reportažu i u konačnici mi omogućila poziv na državni LiDraNo 2018.
Za sljedeću razinu odabran je i rad našeg novinara Martina Bogdanovića pod nazivom „Kraj pustinjama i suši u UAE?”. Martin se na okruglom stolu pohvalio da je upravo on o ovoj temi pisao prvi u Hrvatskoj. Naš digitalni školski list Zmajček, koji se prošle godine ovjenčao i titulom najboljeg osnovnoškolskog (digitalnog) lista u državi prema natječaju Jutarnjeg lista, također je u konkurenciji, a prijavili smo i dvije radijske drame. Dakle, ako tome pridodamo pojedinačne scenske i skupne nastupe: sve smo razine i kategorije maksimalno popunili!
STRANCI KOJE NEĆEŠ SRESTI
U prostorima iza scene napetost se mogla rezati nožem još i prije samog otvorenja manifestacije. Red oblačenja – red šminkanja i friziranja – red ponavljanja pokreta i teksta – red spasonosnog glupiranja – red selidbe iz garderobe u prenapučeni hodnik – jer smo bili cimeri s još jednom brojčano jakom skupinom iz obližnje škole, a već smo ionako jedva u nju stali (srećom, skupina drugašića iz naše škole je bila uviđavna i dovoljno sitna).
Kako smo (i ove godine) nastupali s točkom koja će značajno odstupati od predvidljivih lidranovskih tema i scenskih rješenja – a k tome ima odlike performansa i ni više ni manje nego duboku poruku, protagonistica našeg „avangardnog istupa“ naslovljenog „Oblivion“ svoje je mjesto osigurala u prvom redu gledališta (spomenimo i njezin komplicirani kostim-transparent koji se sastojao od dva plašta čije je višemetarske slojeve morala obuzdavati do nastupa) kako bi u odgovarajućem trenutku mogla efektno iz zamračenog gledališta zakoračiti na svjetla pozornice.
Tipične relacije za glumce i mentore u iščekivanju: WC – garderoba, garderoba/hodnik – svjež zrak postale su nakon nekoliko sati uzastopce negledljive jer – frka je, a nitko nas ne dolazi obavijestiti koja je točka na redu. Sredili smo si mi Glasnika, doduše, ali što da smo apsolutno sve morali riješiti sami (kao što smo svojim drugašićima prenosili njima preteške stalke sa scenografijom a i sami smo bili u stisci s vremenom)? Organizacija organizatora je patila od neorganiziranosti.
PRIMORSKA HRVATSKA
Sedma točka pojedinačnih scenskih nastupa, prenio nam je Glasnik. A ja sam deveta?! Prijatelj me pokušavao utješiti riječima da na scenu jednostavno izađem i plačem. To danas (valjda) pali. Obećala sam da ću pokušati. Jezik pregrizla! U sebi sam ponavljala stihove dok je kolega nešto neodređeno komentirao. Umjesto More, da si duhovitom autosugestijom umanjim razinu treme što me obuzimala, Pupačićevoj sam pjesmi nadjenula ime Šuma. „Nema veze“, neki su rekli, „sve je to Primorska Hrvatska!“. (Pokušat ću to ne izgovoriti pred žirijem…)
RIJEČI KOJE LEVITIRAJU
Moj drugi prijatelj osmaš mi je pak bio konkurencija (kakve li pomisli, nisam se družila s njime samo zato da „sredim“ konkurenciju!) pa smo si prije nastupa davali „kocke“, a moja profesorica i mentorica šaptala mi je na uho pokušavajući me umiriti. Gotovo da nije ni trebala. Nekoliko sam puta cupnula na mjestu, kao da se spremam za maraton, i već sam se u sljedećem trenutku našla na pozornici.
Izrekla sam naslov (More!) i udobno se smjestila na stubama nadomak publici (unaprijed dogovorena riskantna strategija) te se našla oči u oči s kolegicom u prvom redu gledališta s kojom nastupam u skupnoj „avangardnoj“ scenskoj igri nešto kasnije (prijateljska atmosfera – unatoč prorijeđenu gledalištu). Riječi su jednostavno izlazile iz mene, nisam trebala niti razmišljati. U jednom sam se trenutku sjetila mentoričinih riječi da se smijem, smijem i smijem, pa mi se ta ideja učinila prikladnijom nego ono “izascensko“ duhovito bodrenje prijatelja da grcam u suzama. Tada mi se učinilo kako nisam dovoljno uvjerljiva, pa sam malo povisila ton. Nekoliko se gospođa u petom redu smješkalo.
Problem koji me tada mučio bio je – gdje se nakloniti. Natrag na pozornicu..? Odlučila sam se za svoju varijantu. Ustala sam i naklonila se, odmah se okrenula i otišla. Pritom se nisam zaletjela u stolac koji je prethodna interpretatorica neobazrivo ostavila nasred pozornice (ili ga netko odgovoran nemarno nije uklonio?!). Riječi su i bez nje mogle levitirati.
POKLONI MI PAŽNJU
Neću detaljno opisivati događaje koji su se zatim, u iščekivanju skupnih nastupa, zbivali u garderobi i oko nje, osim da smo se gušili u gomili ljudi od kojih je nekoliko (čitaj: većina) bilo pretjerano glasno. Zvonki glasovi koji se nabacuju beskorisnim informacijama bili su popraćeni bubnjevima s početka „priče“, tu i tamo uz pokoju neodređenu prijetnju. Nismo baš imali volje čekati da dođemo na red (bilo bi još i gore da nema Glasnika), ali sjetismo se da je ovo naše posljednje ekipno druženje na osnovnoškolskom LiDraNu pa smo osjetili da to moramo odraditi kako treba. I bili smo opušteniji no ikada. I publika je bila. Ako me razumijete.
„Ako te svi vole, nisi dobar čovjek.“ Isto vrijedi i za scenske nastupe, pa tako i za ovaj naš. Odmah su se dali naslutiti brojni upitnici nad glavama (mlađih) gledatelja, a većina nas na sceni je vjerojatno to i uočila. Kao i podrugljive osmijehe, no zaradili smo i zainteresirane poglede – još važnih i utjecajnijih.
„SUNČANA STRANA OBRAZOVANJA“
Entuzijazam je bio na razini, a prolaz se (pre)često spominjao. Moglo se to izbjeći i izostaviti, ali lako je pametovati sad kad je sve prošlo. Osim toga, žiri to nije mogao znati pa nas sukladno nekritičnom optimizmu „kazniti“. Nismo stigli niti saznati je li žiri uopće shvatio poantu našeg nastupa – jer su svi prisutni bili doslovno „protjerani“ iz dvorane (prekoračen je prag uredovnog vremena!) i sve se jako brzo zbilo, pa su pojedinci odlučili odgovor sami provjeriti naknadno. Dobro, i ne baš sami.
Jedan od članova žirija kojega je mentorica uspjela uhvatiti (na nagovor većine članova dramske skupine), gospodin Pepelnjak, izjavio je da je svakako shvatio poantu našeg „Obliviona“, ali i upitao nas što smo točno „htjeli“ da shvati. Možda je to zazvučalo kao retoričko pitanje – i zato nitko nije odgovorio – ali nastavio je riječima da smo od njega „zaradili“ samo bod manje od tri izabrana scenska nastupa. Nedostajalo nam je vedrine, ističe, i životne radosti. Uviđanje problema u „našoj“ dobi predivno je i pohvalno, reče, svojom smo točkom otvorili pa ponovno zatvorili taj nezaustavljivi životni „krug“. Ali nismo se, kaže, imali prilike / vremena / želje (potonje zasigurno nije slučaj!) otvoriti, stvoriti ili predložiti rješenje. Pokazali smo avangardu i stav, prikazali smo život kroz simboličku igru na šahovskoj ploči, dali smo do znanja da „s nama nema zafrkancije“, ali nismo (dovoljno dobro) raspleli taj koloplet složenih osjećaja koji su cijelo vrijeme prožimali nas i – valjda tek djelomice – publiku.
Najtužnije je, ističu moji angažirani prijatelji glumci, što u ozbiljnosti kojom smo autorski scenski prikazali i verbalno podcrtali svoja zapažanja – žiri nije prepoznao iznimno snažnu i motivirajuću optimističnu poruku svakom našem pojedincu-suvremeniku: NE SMIJEŠ ODUSTATI OD SEBE I SVOJIH POTENCIJALA – TVOJ ŽIVOT JE BITAN!
ECI-PECI-PEC, OD MENE IMAŠ KEC
Kad sad pomislim na izjavu članice žirija za literarne radove – književnice Katje Matković Mikulčić, kojima je parafrazirala naslov jednog literarnog rada riječima: “Vi ste sunčana strana obrazovanja!“ – sve mi dođe smiješno. Poveselili bismo se i ohrabrili tom izjavom, i mi učenici i naši mentori – na koje je pritom ciljala, da u njenom glasu nije bilo određene doze sjete i tragova ironije, jer je kritički posvjedočila o sve slabijoj brizi hrvatskog društva o djeci i mladima, općenito o obrazovanju, kulturi i generalno – o kvaliteti. Kvaliteti koju je spominjao i gospodin Pepelnjak. Kvaliteti dječjih promišljanja kao ploda kontemplacije ili samo pukog nagađanja uzrokovanog forsiranjem od strane voditelja (mentora)?! Zazvučalo bi nepromišljeno da nije namjerno dvosmisleno. Jesu li to kriteriji prema kojima se procjenjuje kvaliteta „dječjeg“ rada? Zaista, teško je izabrati između bezbroj „istih“ uradaka. Kako se dakle donosi odluka? Igrom eci-peci-pec!?
Već je utvrđeno da one koji „strše“ iz te šablone treba sasjeći. (Bilo je nevjerojatno povjerovati da bi nešto „avangardno“ moglo biti produkt skupine samosvjesnih angažiranih četrnaestogodišnjaka – jer odskače od „zamišljene“ dobne šablone?) Je li se time postigao ikakav učinak, je li dijete postalo još jedan isti pojedinac? Ili je, onako savjesno, ponovno samo uvidjelo problem? Je li se pobunilo? Ne, nema protiv koga. Teško je boriti se protiv Onih koji ne razmišljaju, koji probiru s povezom na očima. Nekima je svejedno. Drugima samopouzdanje i volja vise o tankoj niti.
VRIJEME ZA ODRASTANJE
Od deset skupnih scenskih nastupa prošla su tri najbolja. Tri žiriju najbolja. Ili, bolje reći, najbliža (?!). Možda se ne vole svi baviti ozbiljnim i važnim temama – baš kao ni u novinarskoj kategoriji, gdje se, neki smatraju, u svojoj dobi nisam smjela baviti politikom! Možda „takve“ teme ne razumiju svi? Neki će se začuditi, ali (neka) djeca moje dobi svakako se imaju volje i želje baviti „takvim“ temama. Ne stječu svi sposobnost zrelog rasuđivanja u istoj dobi. A neki možda ipak nikada i neće.
Škakljiva je to tema, ta na koju se osvrćem. Minsko polje, politika (i socijalna angažiranost) koju ne valja proučavati ili na njoj raditi. Baš kao što dokazuje uradak Slava Ukrajini, prerano o politici vodim brigu. Previše je „dvosmislenih“ opaski. Misli kojima se nema tko volje baviti.
Da sam ja vlasnica novina, jedino takve članke bih i objavljivala. Dok „forsiranje“ ne dojadi pojedincima i razmišljanje ne izađe iz mode.
Nikolina Antić, 8.D