U sklopu Dana kruha, sestra Lončar iz udruge Zdenac, održala je predavanje o misiji u Tanzaniji u MŠ Kašina te PŠ Vugrovec. Predavanje sestre Ljilje Lončar bi taknulo čak i one najtvrđa srca na planetu i izvan njega. Sestra Lončar je osnivačica udruge Zdenac. Ove godine, s veseljem nas je posjetila i održala predavanje o pomaganju u Africi.
Pomaganje djeci u Africi pružaju volonteri koji daruju svoju dobru volju i dragocjeno vrijeme koje posvećuju nekome kome je potrebno. Sestra Lončar započela je predavanje himnom Zdenca i kratkim filmićem o dječaku Charlesu.
U filmu smo mogli vidjeti i čuti volonterku Biljanu koja nam je ispričala iskustvo u misiji u Tanzaniji. Rekla je kako ju volontiranje najviše ispunjuje i kako ne može protiv toga da pomaže djeci i da nekoga čini sretnim. Biljana je bogata i rekla je da veći dio svog bogatstva daje udruzi Zdenac kako bi pomogla nemoćnima – djeci bez roditelja, bolesnoj djeci, starijima i nemoćnima. Biljana nam je u filmiću otkrila tajnu kako se i mi možemo obogatiti. Ne materijalno, već duhovno. Otišla je u Afriku. Tamo je vidjela dječake koji svakoga dana iza crkve igraju nogomet. Usred pauze, pitala ih je kako im je u školi. Rekli su joj da oni ne idu u školu jer im je to preskupo. Biljana se ražalostila i odlučila ih je naučiti pisati i čitati. Svakoga dana su ona i njezini marljivi učenici učili ispod stabla, u hladu. Nakon nekog vremena, pisali su test. Biljana je rekla kako je bila ponosna jer su svi njezini učenici odlično napisali test, a najviše se isticao dječak Charles. On je uvijek htio u svemu sudjelovati. Uvijek je bio spreman na igru, učenje i pomaganje. Takvo dijete se rijetko gdje može pronaći, zato je bitno čuvati ga kao oko u glavi. Tako je napravila i Biljana. Jednoga im se dana tijekom predavanja pridružila slijepa starica. Zaputila se isprositi nešto hrane jer već par dana nije ništa jela. Starica je zamolila Biljanu za nešto hrane. Ona se s dječacima zaputila u mali dućan kako bi starici kupila nešto hrane. Dječaci su znali gdje starica stanuje. Kupili su joj najosnovnije namirnice – rižu, luk, grah i krumpir. Zatekli su ju u zaista teškoj bijedi u njezinoj malenoj kući sa slamnatim krovom. Starica je imala samo nekoliko kanti za vodu, spužvu na kojoj spava i malo kuhalo. Baka nije prestajala zahvaljivati na hrani. Dječaci su bili sretni i ponosni što su nekome pomogli. Biljana je tražila dva dobrovoljca koji bi baki donosili vodu. Javila su se dva dječaka. Isaac i Charles. Svakog drugog dana, Isaac i Charles hodali su kilometrima kako bi baki donijeli vode, a nama u današnje vrijeme, problem je otići u dućan ili u školu koja nam je iza ugla. Ova dva dječaka su zaista pokazala upornost i želju da nekoga usreće. Baka im je bila toliko zahvalna, da je htjela podijeliti i ono malo hrane što je imala. Iako su dječaci bili gladni, nisu htjeli uzimati bakinu hranu jer su znali kako je ona starija i kako je njoj teže. Bilo je vrijeme da Biljana dječake upiše u prvi razred. Pošto roditelji nisu imali novaca za državnu školu, Biljana je odlučila da će ih upisati u školu kao kumčad Zdenca. Dječaci su bili u velikom zaostatku za ostalom djecom, zato su ih čekali pravi izazovi. Svakog mjeseca se provodilo testiranje znanja i svi su Biljanini dječaci položili. Ali ipak ih je najviše iznenadio Charles. On je bio peti, od 49 učenika. On koji je bio najzauzetiji redovno donoseći baki vode. I tako su dan nakon testa svi dječaci donijeli Biljani diplome, jer kod kuće nažalost nitko nije mario za njihove uspjehe. Svi su dobili slatkiše koji su ih jako razveselili, a Charles je dobio priliku da odabere što želi, ma koliko skupo to bilo. Nakon zamuckivanja i sramežljivosti, skupio je hrabrosti. Rekao je da ako nije problem, da bi on htio samo tanjur riže. Svakoga je dna bio gladan, ali sa školskom torbom na ramenima, zaboravio je na glad. Osjećao se važan, potreban, poseban, izabran. Upisan je u školu Sv. Ane i postiže prvoklasne rezultate. U samo 6 mjeseci, Charles je u znanju prestigao sve ostale učenike i postao najbolji učenik u razredu. Charles je redovno baki donosio vode. Radostan i veseo što je u stanju pomoći nekome tko je pri kraju života, nemoćan i usamljen. Iako ni njih kod kuće ne čeka topli obrok i zagrljaj, svakoga su dana bili radosni.
Kako je Charles marljivo i pažljivo učio, tako sam i ja pažljivo slušala sve što je rečeno i naučila sam važnu lekciju. Važno je biti radostan, makar ne imao ništa. Važno je zahvaljivati Bogu za sve što ti je dano, a najvažnije se svakoga dana nasmijati od srca. Sigurno ćeš tada pronaći baš to nešto ili nekoga tko te usrećuje.
Magdalena Denić