TKO SE KNJIGE LAĆA… EKLEKTICI MU BRAĆA
Imam nove okvire za naočale. Anketa je pokazala kako se na to obazrelo tek četvero od 25 „ispitanika”. To me je malo deprimiralo, ipak sam – primijetivši osmijehe – zaključila da isto nisu previdjeli. Dapače, vjerujem i kako vozaču autobusa nije promaklo; već treći dan zaredom nije me htio pustiti kroz srednja vrata. Iako su predviđena za ukrcaj. Šanse da me nije prepoznao su jedan naprema milijun. Zbog okvira, oblik lica mi je naglašeniji, a time i facijalni izraz: bez problema je mogao (i dalje može) iščitati da mi nije stalo do toga da „cvikam” pokaz (!?).
Ovaj smo tjedan pisali Biologiju. Kemijskom. Piši-briši. Pripremamo se za maturu, kažu. Treba do mature preživjeti, dodao je netko. Nju, doduše, nećemo pisati izbrisivom kemijskom. Nego nalivperom, anonimac je opet nevino dobacio.
Nisam sigurna, ali mislim da sam u ispitu napisala kako se gljive razmnožavaju apsorpcijom, umjesto da se na taj način hrane. Dvojka će svakako biti, tješili su me. Da, zaista se znatno bolje osjećam.
Sljedeći tjedan pišem Geografiju, Kemiju i Hrvatski. Književnost. Spremam prezentaciju i odgovaranje iz Povijesti. Esej iz lektire (izborna forma). Vježbam skiciranje v-t grafova, paraklaza i elektronsku konfiguraciju atoma. Ponavljam nastavke iz latinskoga. A u ae! Sve u svemu, zdravlje služi.
Općenito, mislim da više vremena provodim tješeći Volgu nego samu sebe. Kažem si: kako bude, bit će, svakako si sama kriva. I meni dosta!
Istinu na stranu, kazali su, nije sve to skupa toliko teško i neizvedivo. Potrebna je samo iznimno dobra organizacija.
Ma tko vam je to rekao?!
Potrebna je uz to i predanost, potreban je kontinuirani rad, neugasiva težnja za napretkom, budnost, i naposljetku – odgovornost. Latite se knjige, tableti će vam eksplodirati u ruci!
(ISTI DATUM, NEKI MALO SUVISLIJI KONTEKST)
SKAKAČI
Za početak je svatko morao na komad papira zapisati rečenicu – prvu koja mu padne na pamet – i nekoliko ga puta savinuti, da se sadržaj sakrije od znatiželjnog para očiju. Pobojala sam se da je riječ o kakvom individualnom radu i/ili improvizaciji, ali kako nisam javno izrazila svoje sumnje – nisam niti mogla dobiti odgovor.
Za vrijeme dok su maturantice nešto „kuhale” s tim papirićima, mi ostali smo u parovima izvodili kratke scenske igre, tj. dijaloge na zadanu temu – tako da svaka rečenica započinje sljedećim slovom abecede. Bilo je prilično zeznuto, moram priznati, s obzirom na to da si morao razmišljati brzo, nastojeći ne uspavati publiku prevelikim „zastojima” i neugodnom tišinom, a pri tome si morao težiti i tome da ne skreneš s teme. Doduše, ja i moj par smo s dojmova o današnjem danu već četvrtim slovom abecede završile na ćevapima, ali osim toga teme su bile krajnje zanimljive: od tipične svađe do ogovaranja profesorice (ŽŽV), čak i konverzacije na izmišljenome jeziku.
Kad smo okončali prvu vježbu, izvlačili smo prethodno spomenute ceduljice. Nismo, doduše, još smjeli proučiti njihov sadržaj. Profesorica nas je podijelila u parove i skupine po troje, a maturantice su svakom paru zadale neku temu. Naš je zadatak ponovno bio osmisliti kratku dramsku igru na zadanu temu, s time da u određenome trenutku – kad se to učini prigodnim – odmotamo ceduljicu i misao anonimnog autora pročitamo naglas, uklopivši ju istog trenutka u svoju improvizaciju. Teme su bile jednostavne i zabavne: Zdravoljupci (konkretno: rajčica Rajka je rasprodana), prvi spoj (bez okolišanja; trenutno ugovaranje braka), adulter, upoznavanje na fakultetu, učenik koji kasni na nastavu (Glazbenog), redarstvenik u parku. Izvedbe su, međutim, bile na nekoj većoj razini. Bilo je urnebesnih misli, onih koje veze nisu imale s dramskim sukobom, ali svaka je skupina svoj zadatak odradila više nego odlično, a i grohotom smo se (na)smijali.
Profesorica nas je naposljetku okupila na „hrpu” odlučivši za kraj zadati još jednu vježbu (već sam se pobojala da je riječ o istezanju). Naime, određena bi se osoba popela na stolac, a ostali bi rukama napravili štit, nastojeći joj osigurati što bezbolniji „pad”. Radi(lo) se o vraški mnogo pouzdanja, iako se nitko zapravo nije pustio u pravom smislu te riječi. Mislim da pojedini „skakači” neće tako skoro htjeti ponoviti zadatak… Blago nama s teškim kostima!