Povodom mjeseca listopada – Međunarodnog mjeseca školskih knjižnica diskutiralo se – unutar zidova naše voljene školske knjižnice! – o važnosti sanjarenja, vrijednosti čitanja i ulozi koju u razvoju mladih umova imaju knjižnice. Kao misao vodilja poslužila nam je jedna intrigantna tvrdnja-pitanje: Zašto naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju? Riječ je naime o naslovu predavanja Neila Gaimana, britanskoga spisatelja, koje je održao 2013. godine. Neka od razmišljanja članica literarne skupine „Nomen est omen“ (sad već brojimo 12 članica!) donosimo u nastavku.
Renata Budak Lovrić
ZAŠTO NAŠA BUDUĆNOST OVISI O KNJIŽNICAMA, ČITANJU I SANJARENJU
Da odmah na početku razjasnim: čitanje za mene nije gledanje odštampanih slova na papiru. Za mene je svako otvaranje knjige – novi život! Taj život započinje upravo razmicanjem korica knjige. Ljudi koji nisu prethodno sanjarili, maštali i uopće boravili u zoni knjiga, ostali su zatvoreni, izgubljeni u suvremenome svijetu tehnologije. „Knjige su riznice znanja“, da, ali prije svega – knjige su riznice zabave! Da, da, čak i meni ide na živce prožvakana krilatica koja nekritički sljubljuje knjigu i znanje – jer to nepromišljeno izjednačavanje odbija potencijalne zaljubljenike u svjetove knjiga. „Znanje“ automatski podrazumijeva „učenje“, a znamo kako ta riječ djeluje na entuzijazam. Mnogi neupućeni tvrde da pasionirani čitači ne žive u stvarnom svijetu. Nije istina. Naš svijet podrazumijeva sve što je ljudski um stvorio, počevši od prvih oruđa i oružja do suvremenih strojeva i ostalih tehnoloških kradljivaca vremena. Sanjarenje je budućnost. Sanjarenje je gledanje u oblake i zvijezde, a ne gledanje u vrhove vlastitih cipela i razmišljanje o monotonoj svakodnevici. Knjižnice su žarišta pozitivnih energija i novih sanjarenja. Svi veliki umovi, a i oni mali, začeli su svoj rast u običnoj lokalnoj ili školskoj knjižnici. Ja ne želim da itko čita jer je na to primoran. Tada se gubi sva čar. Svaka prisilno pročitana stranica vodi u ništavilo. A knjige baš svatko može zavoljeti, svojevoljno. Možete nekome baš i prstom pokazati vrata fantastičnih svjetova, ali osoba mora sama kroz njih proći.
Laura Vojnić, 7. c
Vjerojatno ste već i sami čuli da svi naširoko i nadugačko govore o svijetu koji će nastati kada tehnologija zavlada. Svi smo mi toga svjesni, ponajviše odrasli, iako se mnogi od nas na to ne obaziru – sve ignoriraju i nastavljaju s ludilom. Meni se sve više čini da stiže razdoblje „pranja mozgova“ – a ne samo prevlast tehnologije. Dapače, ako i kad do toga dođe, doći će u paketu. Smatram da je takvo što pod hitno potrebno zaustaviti ili bar izmijeniti, ali kako? Ja imam vrlo djelotvornu taktiku: zavučem se u neki kut, šopam se suncokretovim sjemenkama i čitam (neki krimić ili „tragediju“). Mogu vam sa sigurnošću ustvrditi da bi mi 75 % prijatelja iz razreda na to zgađeno uzviknulo: „Ti nisi normalnaaa!“. Ali znate onu staru: među deset budala – pametan je jedina budala? Ukratko, stanje je ozbiljno i treba djelovati. Ako se u budućnosti ne nastavi čitati, pisati, sanjariti ili prisno razgovarati (u četiri oka), neće se niti disati. Diktatori što će u budućnosti vladati svijetom, zažalit će! Nitko više u takvome svijetu neće moći osjetiti dodir knjige, miris njezinih stranica ili doživjeti i pojmiti stanje kad se slova čudotvorno „graviraju“ u ljudsko srce. Zato budućnost ovisi o knjižnicama, knjižničarima, čitanju i sanjarenju. Jer ako njih više ne bude, neće biti ni humane budućnosti.
Ana Galić, 7. c
Knjige su izvor mašte. Bez njih, za mene bi svijet bio nemoguć. Pomoću knjiga pišemo, pjevamo, čitamo, mislimo… Mnogi ljudi to ne shvaćaju. Zapravo, prestali su shvaćati. U davna vremena tisak je bio zabranjen. Kada su knjige postale dostupnije, ljudi su se iznova s njima rađali. Rađala se njihova mašta. Oduševljenje je raslo kao da su dobili posao u tvornici stvaralaštva i umijeća. Konačno su dostigli svoju svrhu: radili su ono što vole. No, razvojem tamne i burne tehnologije, ljudi su počeli težiti nekim drugim idealima. Kamo im je nestao duh? Danas ih je malo… Malo sanjara ovaj svijet ima. A rado upija nove mislioce. Ljude koji uređuju stazu srca svoga a ne sluge razumu. Prihvaćajte svoje boje, nemojte se stidjeti svojih umijeća. Otvorite prozore, rastvorite zastore: živite svoju bajku!
Maria Elizabeta Završki, 7. e
Naša budućnost ovisi o knjižnicama, čitanju i sanjarenju jer je to jedini put pobuđivanja znatiželje koju nosimo u sebi, pokušaj da se prvi put iskažemo i ostvarimo svoj san. Mašta se izlijeva kao voda iz slavine. Neki bi čak rekli da je taj san strast, naš paralelni život.
Iva Završki, 5. c
Čitanje kao takvo, za mene znači svijet mašte i magije, dok za neke predstavlja muku i posao. Knjige poimam kao izvor mašte, a maštu kao materijal za sanjarenje. Držim da bez mašte ljudi nisu u stanju napredovati – ni u kome smislu. Zato je čitanje i sanjarenje u knjižnicama, ili izvan njih, važno za budućnost.
Vilena Vojnić, 5. c
Lijepo je čitati knjige, lijepo je postajati znatiželjan, učiti, postajati naobražen i pismen. Dok čitaš knjige, sanjariš, maštaš, živiš. Dok ih se čita, knjige se osjećaju voljeno.
Anamarija Štefić, 5. c
Što bi se zbilo kada bi knjige nestale? Kako bi tada djeca putovala? Od čega bi gradila svoje čarobne svjetove? Dok u suvremenome svijetu jedni knjige zanemaruju, drugima znače život. Jer ljudi koji ne čitaju – ne znaju, i ne znaju što propuštaju.
Sara Dmitrović, 7. c
Vjerujemo da budućnost sami stvaramo, a svjesni smo da na nju utječe i prošlost. Bez snova iz naše prošlosti ne bi bilo smisla života koji sad živimo. Neki smisao nalaze u knjigama, u čitanju, u boravljenju u knjižnicama. Knjižnica je nešto kao raj za knjige. Različite knjige, da sad ne nabrajam. A i ljudi se razlikuju. Pa ipak, ako i ne volite knjige i čitanje, nemojte tvrditi da je to nevažno.
Lana Švarbić, 7. d