Nakon dugih priprema sudjelovale smo na Natjecanju iz prve pomoći koje se održalo danas, 7. ožujka 2020. i ostvarile smo odličan rezultat.
Kako smo se pripremale
Svakog četvrtka u jutarnjoj smjeni mi, ekipa za prvu pomoć, sastali bismo se u dvorani ili u nekoj od učionca i učili kako napraviti imobilizaciju nekog dijela tijela ili kako smiriti paničara ili što ako netko ima srčani ili moždani udar. Na ta i mnoga druga pitanja pronašli bismo odgovore baš tamo. Vježbali smo sve čega smo se mogli sjetiti i svaki bismo put barem jednom probali kako će to izgledati na natjecanju. Puno toga naučile smo i u Novom Vinodolskom.
Pripreme i na terenskoj nastavi
Dan prije natjecanja posjetili smo stan Marije Jurić Zagorke. Kako je taj dan sve više prolazio tako su se i nama brige oko natjecanja povisile, pa smo odlučile, dok smo bile u McDonald’su ponoviti svo to gradivo. Kada smo se vratile svaka svojoj kući, primile smo papire u ruke i ponavljale gradivo za testove.
Zabavan put do odredišta
Došao je i taj dan, iščekivana subota. Brinule smo se kako ćemo doći do škole u Sesvetskoj Sopnici u kojoj je natjecanje. Dogovorile smo se da ćemo sve zajedno ići u jednom autu, a to bio auto Magdalenine mame (glavne urednice Zmajčeka). I tako Elena Tašev, Ema Combaj, Lucija Palikuća (isto novinarke) i ja (Ema Palikuća) našle smo se u više ne baš tako rano jutro, da budem preciznija u 8:20 ispred stanice kod škole Kašina. Magdalena i njena mama došle su po nas i naše putovanje je moglo početi. Naime u autu nas je dočekalo malo iznenađenje. U autu su bila Magdalenina dva mlađa brata. Ja sam dobila tu čast sjediti pored njih i sa stopostotnom sigurnošću vam mogu reći kako mi ni u jednom trenutku nije bilo dosadno. Bilo je tu različitih priča, od Pepe Pig i Spužve Boba do snijega i igračaka. Na putu, minuticu poslije polaska pokupili smo i Margitu Lukačić (zamislite isto novinarku) i tako je naša mala ekipa, puna natjecateljskog duha bila potpuna. Malo smo ponovile prvu pomoć, a malo i bezveze pričali.
Izvukle smo broj pet
Putu je došao kraj i par trenutaka poslije, nas je šest stajalo ispred škole i nestrpljivo čekalo profesoricu Maju Danilović. Lucija ju je odlučila nazvati, a profesorica je baš toga trena izašla iz auta i mirno koračala prema nama. Bila je puno opuštenija od nas. Rekla nam je par informacija o natjecanju i krenule smo se prijaviti i izvući broj. Naš je broj bio broj 5, ali to zapravo nije toliko bitno jer sve ekipe prođu sve. Ostavile smo stvari, mobitele dale profesorici i složile se u red. Pustili su himnu i čule smo par uvodnih riječi, dobile svoju torbu za prvu pomoć i sve je moglo početi.
Testiranje i praktični rad u udarnom tempu
Prije našeg prvog testa imale smo 20-ak minuta, te smo to vrijeme potrošile na slaganje i upoznavanje s torbom.
Na prvom testu ne znam što je bilo, jer svaki test piše pet osoba (nas je bilo šest) i samo vođa (kod nas Elena) mora prisustvovati na svemu. Prvi test ja nisam pisala, već ga je pisala Magdalena, umjesto mene. Po tome što sam čula znale su sve odgovore. Poslije svakog testa i praktičnog rada imale smo 15 minuta predaha. Zatim je uslijedio praktični rad. Sada na radilištu nije prisustvovala Margita. Tamo je bilo jako zanimljivo i nismo imale previše grešaka. Elena je odradila odličan posao, a i ostale su cure bile odlične. Ne mogu reći da nismo griješile, no bile su to male pogreškice. Zatim je uslijedilo drugo radilište. Iz nekog razloga prije ulaska se nisam mogla smiriti, no kada sam ušla ta moja briga pala je u drugi plan. Radilište je bilo malo zahtjevnije od prvog. Tema je bila imigranti i to smo uspjele s prilično dobrim uspjehom. Jele smo i nastavile pisati testove. Ako se sjećate onog dugog članka o Novom Vinodolskom, ovdje smo srele jednu djevojku koju smo tamo upoznale i to je bilo prilično zanimljivo. Ostali su testovi bili malo teži, no dale smo sve od sebe. Kad smo završile otišle smo u hodnik, gdje su se svi našli, sjele smo tamo i čekale rezultate. Nestrpljive, ali znatiželjne jedva smo dočekale proglašenje.
Iščekivanje rezultata
Svima su podijelili zahvalnice i tada su počeli prozivati od najnižeg mjesta, koje je bilo 11. Imena škola su se nizala, a tada je došlo i naše. Naše peto mjesto, donekle u sredini, no činjenica koja nas je najviše zabavila je bila to da smo mi bile ekipa broj pet, a završile smo na petom mjestu. Prvo je mjesto dobila škola Sesvete, no oni su uistinu najbolji, i uvijek pobjede. Sve čestitke OŠ Sesvete! Podijelile smo dojmove s prof. Majom Danilović i potom krenule kući.
Hvala našoj mentorici na trudu
Tada je Magdalenina mama došla po nas i sve smo se vratile kući. Ovaj je put kod Magdalenine braće sjedila Ema, a ni njoj nije bilo dosadno. Igrali su leti leti i tako je vrijeme proletjelo. Sve je ovo bilo jako zabavno i nestvarno. Prije završetka, želim zahvaliti prof. Maji Danilović na svom uloženom trudu i radu.
Ema Palikuća