Pred sam kraj nastave PŠ Vugrovec posjetila je autorica Maja Šimleša. Susrela se s učenicima prvog i drugog razreda koji jako vole njezine slikovnice o žirafi Suli. Govorila im je o svome radu i otkrila zanimljive stvari. Osim što je autorica, Maja Šimleša je i prevoditeljica i zato puno putuje. Voli pisati u avionu i u vlaku. Priča „Suli u avanturi – prijateljstvo“, nastala u razgovoru s kćerkom tijekom vožnje automobilom, pet je godina čamila u ladici, dok ju suprug nije nagovorio da je objavi. Napisala je sveukupno šest slikovnica: Suli u avanturi – prijateljstvo, Suli u avanturi – lovci na snove, Suli u avanturi – džungla, Suli u avanturi – putovanje, Suli u avanturi – škola i Slikobasne. Sve ih je ilustrirao Sven Nemet, kojeg je predstavila i otkrila kako surađuju. Učenicima je pokazala cijeli proces stvaranja slikovnice, od prvih bilježaka rukom, skiciranja ilustracija do pregledavanja stranica prije samog tiska. Također je i čitala dijelove svoje knjige. Sa sobom je ponijela i skulpturu žirafe Suli, koju su izradila djeca iz Centra za rehabilitaciju, kako bi i oni koji imaju određenih poteškoća pa ne čuju ili ne vide, mogli bolje doživjeti njezine avanture. Nakon susreta koji je oduševio naše učenike, rado nam je odgovorila na još nekoliko pitanja.
Jeste li pisali od malena?
Ne, nisam nikada prije pisala, osim školske sastavke, bila sam slučajna spisateljica. Muž me nagovorio da priče koje sam izmislila kao igrokaze pretvorim u slikovnice. Nakon pet godina nagovaranja napokon sam pristala i eto – postala spisateljica.
Zašto ste se odlučili za baš taj stil pisanja?
Kada sam svoje priče, koje sam izmišljala kao igrokaze, pokušala staviti na papir, zvučale su bezveze, nemaštovito i neduhovito. I onda, kada bih ih izgovarala kao u predstavi, bile su super zabavne, a na papiru su zvučale suhoparno. Kada sam smišljala što i kako, kako da ih uobličim, napravila sam prijateljici čestitku u rimama, njoj je to bilo jako smiješno i onda mi je palo na pamet da probam napisati priču u rimama. Kada sam je napisala prvi put, to je bilo to – kliknulo mi je i onda sam jednostavno nastavila pisati.
Imate li još hobija osim pisanja?
Imam: planinarenje, putovanja i kuhanje, odnosno pečenje kolača.
Možete li nam ispričati neku anegdotu iz Vašeg života?
Napisala sam slikovnicu „Lovci na snove“ u kojoj kažem da moraš slijediti svoje snove, kako je lijepo kada to ostvariš… A ja sam bila ta kojoj se ostvarenje najvećeg sna u životu dogodilo slučajno. Dakle, moj najveći san u životu, kada sam još bila u srednjoj školi, bio je da odem u Latinsku Ameriku. Ali nisam ništa radila po tom pitanju. Na fakultetu se pojavila mogućnost da studenti odu i provedu pola godine u Latinskoj Americi na nekoj studenskoj razmjeni. Iako je to bio moj san, nisam se prijavila. Međutim, u to se upleo jedan moj dobar prijatelj i, kada je jedna djevojka morala odustati, predložio je komisiji da umjesto nje pošalju mene.
Zora Mara Sikora i Katarina Markotić, 8. c