Povodom Dana kruha dr. vlč. Đuliano Trdić posjetio je našu školu i blagoslovio pekarske proizvode koje su tom prigodom naši učenici blagovali. Zanimljivo je da je osim što je svećenik, don Đuliano i doktor medicine. Zamolili smo ga za razgovor.
Na vjeronauku smo ovih dana govorili o duhovnom pozivu. Nama u 8. razredu se takav poziv čini jako neobičan, dalek i stran. Kako to da ste nakon diplome liječnika otišli u svećenike, možete li nam ukratko ispričati?
Zašto vam se čini neobičan i stran? Duhovni poziv osjećaš u srcu Bog te poziva na njega. To je pitanje vjere, moramo vjerovati u Boga i imati nadnaravni pogled na život. Da ovaj život nije samo kratko vrijeme koje nam je darovano pedeset/ šezdeset godina. Da znaš da je ljudska duša dragocjena i vrijedna. Jedino tada se možeš obratiti na takav poziv. U današnjem društvu mi gledamo gdje je veći novac, gdje je veća slava svijeta. U zapadnoj Europi je sve manji i manji broj zvanja. Zašto? To ne znači da nas Bog ne želi na tom putu, nego da danas sve manje ljudi vjeruje u Boga.
Jeste li ikada u djetinjstvu pomišljali postati svećenikom?
Ja sam kao dijete ministrirao. Kad sam bio vaših godina bio sam dobar učenik, volio sam učiti i raditi. Htio sam imati čvrstu vjeru i obitelj. I zapravo kada sam otišao na taj poziv najteža stvar bila mi je da neću imati svoju obitelj. U smislu one naravne obitelji, da nikada neću biti otac. Ali onda kasnije sam shvatio da kroz vjeru čovjek može primiti ta odricanja. To su legitimne stvari.
Kako su vaši roditelji reagirali kada ste odlučili otići u svećenstvo, jesu li radosno prihvatili ili im se nije sviđalo?
Dvije riječi ŠOK I NEVJERICA. Zašto? Zato što sam već krenuo prema medicini, počeo sam raditi u bolnici. Ja sam iz jedne jako jednostavne obitelji, mama mi je domaćica, a tata ribar tako da je njima to bio šok. Oni nisu imali mogućnosti kad su bili mladi za fakultete i neka veća obrazovanja. Kada ja više nisam htio slijediti karijeru oni su prihvatili pomalo. Mnogi roditelji danas djecu ne doživljavaju kao osobe koje imaju svoje želje, svoja prava, svoj životni put. Nego zapravo puno puta se djeca pretvore u one koje žive želje svojih roditelja.
Što sve radite kao svećenik, što Vam je najzanimljivije?
Kratko vrijeme sam bio tajnik nadbiskupa Ivana, nakon toga sam otišao studirati psihologiju u Rimu i tamo sam radio u savjetovalištu. Nakon toga sam se vratio u Hrvatsku i bio sam župnik. To mi je jedna od najljepših stvari. Župnik je biti jako lijepo, zato što su obaveze župnika šarolike. Radio sam i na crkvenom sudu. Što bi to značilo. To znači da je netko ušao u brak sa figom u džepu. Nakon toga sam studirao psihodinamsku psihologiju koja mi dosta pomaže jer znam kako prići čovjeku.
Što Vas najviše veseli? Što Vam najteže pada u Vašoj službi?
Sve me veseli. Najteže mi pada kad moram čovjeka pustiti u njegovom grijehu, kad vidiš da mu ne možeš prići. Htio bi mu prići a vidi se da je toliko zatvoren da u svojoj slobodi jednostavno odbija pomoć. Osjetiti tu nemoć je nagore. Bog je dozvolio slobodu da čovjek ide protiv sebe i protiv drugog čovjeka. Poštivati tu slobodu je jako teško, vidiš da si neko upropaštava život i ne prima tvoju pomoć.
Zašto biste nekome naših godina preporučili da se odazove na duhovni poziv i krene putem svećenstva?
Don Đuliano: U vašim godinama je najbitnije moliti da vam Bog pokaže što želi od vas, da pronađete smisao. Ako ste za brak i za obitelj, budite tu do kraja da Bog od vas napravi odgovorne ljude koji će izgarat svoju obitelj. Bog od vas želi da idete do kraja da ne živite polovično. Želi da prepoznate koje zanimanje i zvanje je za vas. Da tražite volju Božju. Nije svejedno što ćete odabrati, ali ne trebate se bojati u tom odabiru. Da je Ivan Pavo drugi otišao drugim smjerom mi nikada ne bismo znali tko je Ivan Pavao drugi. Ono što vam se događa u srcu nije ništa drugo neko Bog.
Osim što ste liječnik i svećenik, istodobno ste i psiholog i psihotarapeut. Očito je da volite učiti i razvijati svoje potencijale. Nama se često ne da učiti. Imate li kakvu poruku za nas osmaše, kako se nositi sa nedostatkom motivacije?
Nedostatak motivacije ima više korijena u današnje vrijeme velik manjak koncentracije proizlazi zbog društvenih mreža. Zašto? Zato jer mladi razmišljaju je li in netko odgovorio na poruku, je li im netko lajkao neku objavu… Društvene mreže su papalica vremena. Pokazao se da sve više i više mladih ljudi koji su ovisnici imaju psihološke poteškoće, vezane uz smartphone. Nomofobija što to znači, to znači da stalno misle o mobitelu i gdje su ga ostavili. Sve informacije što god da vidite na internetu će vam oduzeti koncentraciju i motivaciju za nešto drugo. Pitanje je smisla. Morate shvatiti da su se žene prije dvadeset/trideset godina udavale s osamnaest/devetnaest godina što je nama u ovome vremenu nepojmljivo. To nam govori da je zrelost odselila u kasnije godine.
I na kraju, koja bi bila vaša poruka nama, mladima u Hrvatskoj?
Vi ste naša budućnost i Crkve i Države i društva. Onako kako vi izgrađujete sebe, o tome ovisi kako će naše društvo izgledati za par godina. U vašim je rukama veliki blagoslov a može biti i veliko prokletstvo. Zašto? Zato što, dali ćete izrasti u poštene i dobronamjerne ljude, koji vole život, koji imaju vrijednost. Ako budete takvi ljudi nije važni što će biti, možete biti vodoinstalateri, domaćice. Ne morate svi biti akademici. Našem društvu trebaju svi profili ljudi.
Stefani Pračić i Lucija Leš