metaFORA je baš fora

Knjižnica Vladimira Nazora već devetu godinu zaredom raspisala je natječaj za najbolju kratku priču metaFORA. Natječaj se organizira krajem Mjeseca hrvatske knjige, a njegova završnica, proglašenje najboljih, zbila se u Noći knjige, naravno online. Naša učenica Zora Mara Sikora osvojila je treću nagradu za priču u kategoriji za djecu koju vam donosimo u nastavku.

Vječna igra

 

  • Tata, mogu li van? – upita Igra Život.
  • Možeš, ali prvo pitaj mamu.
  • Mama, mogu li van? – upita Igra svoju majku, Maštu.
  • Možeš, slatkice!

Igra je bila dijete Života i Mašte. Zapravo, Igra će imati više od dvije tisuće dvadeset i jedne godine, a ipak će ostati dijete. Igra je prelijepa, poput svoje majke. Poput svoje majke mijenjala je i boju očiju, kože i kose. Od oca je naslijedila mudrost i dugovječnost. Život je već bio jako star, a Mašta nešto mlađa. Kada su se upoznali, bilo im je odmah jasno da su stvoreni jedno za drugo. I ubrzo su dobili Igru.

 

Igra se vratila.

  • Slušaj, malena! – reče Mašta. A Život nastavi:
  • Dobit ćeš sestricu. Kako je želiš zvati?
  • Mmmmm… – promisli Igra – neka se zove… Sreća!
  • Kako želiš – uglas će roditelji.

Mašta pruži ruku Igri, a potom i Životu. Nasmiješila se. I ostatak obitelji se nasmiješi. I tad se, polako, poče stvarati oblačić. Iz oblačića iskoči djevojka. Bila je to Sreća! Imala je dugu kosu, ljubičaste oči i lila osmijeh. Oblačić učas nestade. Ali Sreća nije. Zagrlila je Igru, potom i Maštu. A zatim i Život.

  • Mi ne možemo jedni bez drugih. Moramo se držati zajedno. Jedni bez drugih nismo isti – mudro će Život.

Mašta nastavi:

  • Ne smijemo nikad odustati! Nekad je teško, ali prepreke nisu problem. Nađimo način.
  • Lebdite svijetom i širite igru i sreću. Mi ćemo uvijek biti s vama – zaključi Život.

 

I tako su Igra i Sreća krenule. Igra je zagrlila sreću – te s neba pade Ljubav! Imala je rumene obraze i purpurnu kosu. Tijelo joj je bilo sanjivo i vitko.

  • Zdravo, sestrice! – reče Sreća, a Igra nestašno mahne.

U dobrom društvu vrijeme juri. Igra, Ljubav i Sreća osjete umor. Zaspaše, pa ugledaše roditelje. Iz glava im prostruji San. Zagonetno se osmjehne.

  • Ja sam vaš brat – San!

***

I sad, ako želim nastaviti, morat ću napisati pravi roman, od barem stotinu stranica. Jer nakon Sna, još su se izrodile Zabava, Nada, Mudrost… Ali, najvažnija je ipak – Igra. S njom je sve započelo. Čak i ova priča. Ova priča istinska je IGRA.

 

 

Autorica:  Zora Mara Sikora

 

Komentari