Bila jednom jedna razrednica 5. C razreda. I sve bi bilo dobro da ta razrednica nije u istoj školi istome tome razredu predavala Hrvatski jezik. A bila je ona poznata po svojim strašnim metodama pa je glas o njoj putovao i mnogo dalje od maloga mjesta u kojemu se škola nalazila. Najstrašnije od svega bile su domaće zadaće koje bi svojim učenicima zadavala baš svaki dan – i nije opraštala ako bi se kojim slučajem domaća zadaća zagubila putem od kuće do škole.
I tako je jednom, zamislite, već na samome početku nastavne godine zadala da dječica napišu vlastitu bajku, posve originalnu! I da stvar bude gora: svako je dijete moralo obojiti po jedan veliki bajkoviti motiv koji im je strašna profesorica predala na papiru, govoreći: „Ovi će vam motivi biti nadahnuće za vaše još neispisane bajke… Dok bojite, sanjarite, izmaštajte likove svojih bajki i uronite ih u živopisne pustolovine… Ne odustajte dok bajka ne dobije svoj sretan kraj. Stoga, obojite svoju bajku da oživi i poživi u vašim maštovitim pričama!“ A zatim se tajnovito nasmiješila… Djeca su se bacila na bojenje, ali im se u pogledima zrcalila zabrinutost. Što ako ne uspiju oživjeti obojene motive? I tako se dan pretopi u noć, a noć izblijedi u novome jutru…
Zvono označi početak nastave i u učionicu uđe strašna profesorica. Djeca je dočekaju spremna, stolova prepunih živopisno obojenih bajkovitih motiva i otvorenih bilježnica, stranica ispisanih najmaštovitijim pustolovinama likova koje su oživjeli vlastitim riječima. Onaj se tajnoviti smiješak na profesoričinome licu sve više širio dok je u tišini jednu po jednu bajku pozorno slušala. Na koncu je priznala da toliko lijepih priča nikada nije našla ni u jednoj knjizi koju je pročitala za svoga dugoga života. Djeca su odahnula. Sva lica u 5. C bila su nasmijana, a najvedrije bilo je lice strašne profesorice i njihove razrednice – zračilo je ponosom!
P. S. Iz povjerljivih izvora saznajemo da je taj dan upisala 20 petica odjednom, najviše što ih je ikad u svome radnome vijeku upisala isti dan u isti imenik, i još će se dugo o tome pričati…
DONOSIMO SAMO ŠEST BAJKI, A VRIJEDILO BI PROČITATI IH SVE (nalaze se u učionici 5. C na panou!)
Vilena Vojnić, SAN POD DRVETOM VILINFESTA
Jednom davno, na samome rubu sjenovitoga proplanka, bijaše jedno stablo. Naime, to stablo nije bilo neobično. Bilo je sasvim obično, nezanimljivo drvo. Tako su barem mislili svi, svi osim Ane. Ana je bila pustolovna djevojčica duge riđe kose i razigranoga karaktera. Ona je obožavala drvo na rubu proplanka. Na njemu se igrala moreplovca, istraživača, znanstvenika… Kada je jednom, lutajući prirodom, naišla na stablo, odmah je osjetila da ono nije obično. Ma što ostali govorili, ona je ostajala pri svome. I bila je u pravu.
Sve je počelo jednoga kasnoga popodneva. Ana je kao i svaki dan posjećivala svoje stablo, igrala se na njemu, čitala knjige pod njim… Toga je dana iscrpljena igrom zaspala pod njim, a kada se probudila, pred njom su stajala dva vuka. Ona hitro skoči na noge i priljubi se uza stablo, no stablo više nije bilo onakvo kakvim ga je upoznala: imalo je ljubičastu koru te lišće u rasponu boja od tamnozelene do žute. Čvrsto se priljubi uz ljubičastu koru i osjeti kako propada u samo stablo. Našla se u velikoj dvorani. Zidovi su bili prekriveni korom drveta. Dvorana je bila puna ljudi, no to nisu bili ljudi – to su bili vilenjaci. Uto joj priđe visoka vila strogoga pogleda.
– Zdravo, dobrodošla u Vilinfest! – pozdravi je vila.
– Kako…? Gdje..? Ali… – zamuca Ana.
– Strpi se, sve će ti postati jasno – zaustavi je vila. – Slijedi me.
Ana poslušno pođe prema velikim vratima, prođe kroz njih te se nađe u hodniku koji se račvao u mnogo različitih manjih hodnika. Vila je povede do prostorije u kojoj je sjedio visoki sijedi vilenjak.
– Sve se dogodilo točno kako proročanstvo kaže… – započe uzbuđeno vila.
– Kako se zoveš, draga? – upita Anu vilenjak prečuvši prethodnu rečenicu.
– Ana. Može li mi tko objasniti što se događa?
– Prije mnogo godina – započe vilenjak – izrečeno je proročanstvo koje kaže da će dijete koje zaspi pod drvetom Vilinfesta spasiti čitav Vilinfest od sigurne propasti.
– Što mi je činiti? – spremno upita Ana. Naime, ona je još bila jako maštovito dijete pa joj se ova situacija nije činila neobičnom.
– Vilinfest je ogromno carstvo mašte. Naša kraljica Safira ima toliko mašte da je mogla zamišljati cijeli naš svijet te bi on stoga i postojao. Ako ona zamisli da se cijeli naš svijet nalazi unutar jednoga stabla, onda bi tako i bilo. No, ona je već stara i bolesna, više ne može održavati naš svijet zdravim. Uskoro će sve nestati – zastane vilenjak. – Bili smo sigurni da će naš svijet nestati – dok se nismo sjetili davnoga proročanstva. Naime, usnulo dijete pod stablom Vilinfesta moralo bi biti toliko maštovito da ga očara jedno sasvim obično stablo koje druge ostavlja ravnodušnima. Ta moć bi mu dostajala da zamijeni našu kraljicu i nastavi umjesto nje održavati naš svijet živim snagom vlastite mašte.
Ana na to zamišljeno kimne glavom, te napokon progovori:
– Voljela bih upoznati Satiru.
Vilenjak potvrdno kimne glavom i vila Anu povede iz prostorije. Stigoše u još veću dvoranu. U naslonjaču uz prozor sjedila je sijeda starica i gledala kroz okno. Vila se blago nakloni. Ana ponovi njezinu radnju.
– Safira, ovo je Vaša nasljednica Ana – zausti vila.
– Ana, priđi bliže – nježno je pozove Safira.
Ana polako priđe staroj vili. Safira ustane kako bi Ani na glavu položila krunu posutu sićušnim draguljima svih boja (simbola mašte!).
– Dobrodošla u svoje kraljevstvo mašte, Ana! – izrekne Safira i nestade.
Od toga dana Ana je dugo i savjesno vladala kraljevstvom mašte. Sve do svoje smrti. Prije smrti svoju je krunu predala djevojčici Nikolini.
Zora Mara Sikora, PRIČA O MLINAREVOJ KĆERI I ČAROBNOME MLINU
Jednom davno postojao je mali mlin. U njemu su živjeli mlinar i njegova kći. Mlin u kojem su živjeli je bio star, ali lijep. Vjetrenjača je bila oslikana, a ispred mlina raslo je cvijeće. No zemljom u kojoj su živjeli vladao je zao car.
Jednoga dana je taj car sa sinom kočijom prolazio pokraj mlina.
– Tko je ova prekrasna djevojka? – upita carević.
Car se najprije zlurado nasmije, a zatim odgovori: – To je samo mlinareva kći.
– Ali prekrasna je, želim se oženiti njome! – usklikne carević.
– Dobro, dobro, upitat ćemo mlinara – reče car preko volje. I tako učini.
– Nego, mlinaru, baš je lijepa ta tvoja kći, ha?
A mlinar će na to: – Da, da, najljepša u cijelome gradu!
– Nego, moj sin bi se oženio njome. Smije li?
– Što ti to sebi umišljaš, care!? Mojom se kćeri nitko neće oženiti dok sam ja živ! – zagrmi mlinar jer se bojao da će njegovoj kćeri na dvoru zloga cara biti teško živjeti.
– Dobro, dobro. Razumijem da nećeš olako pristati – zaključi car. – Zato ću ti zadati zadatak… O tome će ovisiti sudbina tvoje kćeri. Za tri dana moraš načiniti boju, isključivo od cvijeća, i njome iznova obojiti svoj mlin. Ne uspiješ li, odvodim ti kćer i udajem je za svoga sina – reče car i odveze se u kočiji.
Mlinareva kći je sve to slušala. Uđe u mlin pa zaplače:
– Zašto car mora biti tako zao, da bar mogu pomoći svome ocu!
– Polako, polako, ne plači djevojko, ja ću ti pomoći – odazove se odnekud glas.
– Tko je to? – upita djevojka.
– Ja sam, mlin – odgovori mlin. – Saslušaj me. Pođi u šumu. Posred šume leži srebrna zvijezda. Samelji je i zamiješaj s cvijećem, bilo koje vrste.
– Hvala ti, hvala! – veselo zahvali i ode učiniti kako joj je mlin rekao.
Kada je idući put car došao, mlinar i njegova kći baš su bojili mlin.
– Pa, mlinare, vidim da si izvršio zadatak. Bio ti je prelagan. I zato ću ti zadati još jedan: do zore svojoj kćeri moraš sašiti haljinu od noćnoga neba. Inače, jao tebi! – zaprijeti car i ode.
Opet se djevojka za pomoć obrati mlinu: – Reci mi, kako da sašijem haljinu od noćnoga neba?
– Ne moraš je sašiti, ja ću ti je dati.
I kad je to izrekao, na mlinarevoj kćeri zablista haljina od noćnoga neba.
– Hvala ti, mline! – veselo mu zahvali i ode.
Kad je car ujutro navratio, reče: – Vidim da si izvršio i taj zadatak. I stoga ti zadajem još jedan…
– Ne – poviče carević – konačno sam nešto shvatio: ja ću doći živjeti u mlin, ne mora ona nikamo!
Svi ušute. Mlinareva kći nešto prišapne ocu. On kimne i zatim reče:
– Možeš doći živjeti u naš mlin, možeš se i oženiti mojom kćeri – jer ona tako želi. Ali najprije – zastane na trenutak mlinar, pa nastavi pogledavši u mlin: – Što ti na to kažeš, mline?
Mlin zatreperi u svim svojim bojama. Sunce tad zasja, a mlin se za tri puta uveća i otvori im svoja vrata: bio je sretan!
Katarina Markotić, SMARAGDNI CVIJET
Jednom davno živjela jedna djevojka po imenu Ema. Ema je svoj život provela uglavnom putujući.
Jednoga dana, putujući na svome starome brodu, susrela se s olujom. To je bila najgora oluja koju je doživjela. Toliko je bila jaka da je Emu srušila s broda. Valovi su Emu odnijeli do nekoga bića. To je biće bilo predivno. Pomoglo je Emi i odnijelo ju je do otoka sa svjetionikom. Kad se Ema nakon oluje probudila, ispred sebe je ugledala predivnu jedrilicu. Iz mora tad izađe sirena.
– Ema, darujem ti ovu jedrilicu da možeš nastaviti putovati ili možeš po volji ostati na ovome otoku – ali se moraš čuvati kraljice oluje. I nipošto ne idi u svjetionik!
Međutim, Emu je silno zanimalo što je u svjetioniku. Kad je sirena otišla, Ema otrči u svjetionik. Ondje se nalazio smaragdni cvijet. Ema ga ubere. Nebo se naglo zamrači, a kiša poče snažno padati. Ema u strahu istrči iz svjetionika. Ispred nje je stajala kraljica oluje. Nosila je crno odijelo, imala rogove, dugačak rep i oštre očnjake. Djevojka se toliko uplašila da je brzo otplovila noseći sa sobom smaragdni cvijet. Nekoliko dana kasnije ipak se vratila, namjeravala ga je vratiti. Istoga trenutka se pojavila i kraljica oluje. Ema uze mač koji se nalazio u jedrilici i zauvijek otjera zlu kraljicu.
Ema je obećala da nikada više neće uzimati cvijet bez dozvole, ali se još uvijek pitala kakvo je to biće koje joj je u oluji pomoglo. Tko zna, možda jednoga dana i sazna…
Paolo Palada, ZELENKOVA LJUBAV
Jednom davno u gustoj džungli živjela je zmija Zelenko. Živio je jako usamljen i tužan jer nije imao djevojku.
Lutao je džunglom svakoga dana i gledao ostale zmijske parove kako se drže za repove. Želio je i on pronaći pravu ljubav. I tako lutajući jednoga kišnog dana, u daljini je začuo zapomaganje. Brzo je odgmizao prema izvoru zvuka i ondje ugledao najljepšu zmiju u džungli. Bila je u nevolji: rep joj je zapeo između grana. Hrabri Zelenko upotrijebio je svu svoju snagu i razmaknuo grane. Zlatica je bojažljivo izašla iz grmlja i zahvalila na pomoći, a Zelenko je sav sretan i ponosan – ali i zbunjen jer ga je Zlatičina ljepota ostavila bez teksta – odgmizao kući i bez da je sa Zlaticom popričao. Sutradan, dok je Zelenko ponovno tužno promatrao zaljubljene zmijske parove, osjetio je kako ga je netko primio za rep. Bila je to Zlatica.
Zlatica i Zelenko tako su postali najljepši zmijski par u džungli.
Mihael Popović, ČAROBNA TINTA
Nekada davno bio jedan dječak po nadimku Neznalica. Taj je dječak bio dobar, drag i lijep. Ali imao je jednu manu: nije volio učiti. Nikako mu nije išao hrvatski.
Jednoga je dana dobio dvije jedinice jer nije napisao zadaću iz Hrvatskog jezika. Učiteljica mu je rekla da ako ih želi ispraviti mora napisati priču o sebi i da mora biti ispisana na deset stranica. Dječak je kući otišao zabrinut, razmišljajući kako će on to napisati. Putem mu je prišao stranac i poklonio tintu koja je bila čarobna, ali to dječak nije znao. Dječak stigne kući i prije pisanja otvori tintu. Iz bočice poče izlaziti nekakva čarolija. On je najprije gledao u čudu, a zatim počeo pisati. Sva su slova bila šarena! Sutradan je došao u školu i odmah predao priču učiteljici. Dobio je dvije petice!
Kada je izišao iz škole, bio je presretan. Pomislio je: „Da barem imam tu čarobnu tintu zauvijek!“.
Filip Gregurec, DJEČAK VILIN KONJIC
Bio jednom davno dječak koji se zvao Grga.
Jednom se zgodom otišao igrati u šumu. Po cijeloj je šumi bacao smeće i pravio nered. Samo ga je gomilao, sve dok nije sreo vile. One su ga lijepo zamolile da prestane zagađivati okoliš. Grga ih je samo ignorirao: – Nećete mi vi govoriti kako da se ponašam! Vile su se jako naljutile i pretvorile ga u vilin konjica, poznatoga i kao vretence. Grga je samo uzviknuo: – To! Sad ću moći letjeti, igrati se i bit će mi jaaaako zabavno!
Nakon nekoliko dana shvatio je da nije lako biti vilin konjic. Da bi se nahranio, morao je jesti razne kukce, što definitivno nije htio. Uznemiravao je pčele pa su ga napale. Nije više želio biti vilin konjic te se odlučio popraviti. Pomagao je drugim životinjama, prestao je raditi nered po šumi te je zamolio vile da ga opet pretvore u dječaka. Vile su uvidjele koliko je bio vrijedan te su mu odlučile udovoljiti – ali pod jednim uvjetom: više nikad ne smije ugrožavati okoliš.
Grga je postao odgovorno dijete, a u šumi je zavladalo šarenilo, sklad i ljepota – u kojima su vile uživale!