Učiteljica hrvatskoga jezika, Adela Barbić potrudila se i skupila najpoznatije legende našega kraja, dok ih je naša učiteljice likovne kulture, Verica Jadanec ilustrirala. Novinarke osmih razreda za vas su otipkale skraćene verzije nekih od njih. Naš kraj zaista je bogat legendama u kojima žive zanimljiva nadnaravna bića, a nećete nam zamjeriti ako započnemo s onom o kašinskom zmaju, imenjaku našega školskoga lista.
PRIČA O KAŠINSKOM ZMAJU
Medvednica je oduvijek nudila svakojake blagodati. Tamo je rađalo najbolje grožđe i stoka je dobro napredovala, ali ljudi su bili zavidni. Bili su zavidni kada bi nečiji vinograd više urodio plodom ili kada bi trava u susjednom vrtu bila zelenija. Ta nesloga i zavist seljana privukla je gladnog zmaja u njihovo selo. Zmaj je jeo stoku, ponekad bi potamanio i cijele obore i staje. Zavladala je glad i neimaština. Susjedi su zaboravili na prijašnje nesporazume i odlučili se urotiti protiv zmaja. Neki su se dosjetili da ga potjeraju vatrom, ali vatra je uvijek u zmajevu okruženju. Stoke je bilo sve manje. Jednog dana našlo se ispred ognjišta malo gladno dijete koje je majku molilo za hranu, ali mu ona nije mogla udovoljiti jer je u cijelom selu bila velika glad. Seljani su neko vrijeme promatrali to dijete i sjetili su se da glad muči čovjeka i zvijer i svi joj moraju udovoljiti. Drugog su dana najbolji seoski lovci otišli u šumu uloviti pokojeg fazana, srnu i najvećeg šumskog jelena. Fazana su stavili na ulaz pećine, srnu malo dublje, a jelena na najdublji dio pećine. Znali su da će krv privući gladnog zmaja. Zmaj je stvarno nakon nekog vremena nanjušio krv. Prvo je pojeo fazana na ulasku u pećinu, no naravno fazan mu nije bio dovoljan pa je tako pojeo i srnu. Na najdubljem i najužem djelu pećine spazio je i jelena te i njega proguta. Tek je tada shvatio da je zaglavljen u pećini. Počeo je mahati repom i tako je izazvao potres kakav još nitko nije zapamtio. Mještani golemom stijenom zatvore ulaz u pećinu. Još se neko vrijeme ritao i mahao repom, no kada je shvatio da je zarobljen u pećini, izmučen je zaspao. Prošlo je puno vremena, a podno Medvednice još se zna zatresti, te to podsjeti ljude na neslogu koja je namamila zmaja u njihovo selo. Ako se netko zapita o potresu, domaći uvijek kažu : ,,Zmaj v Kašine spi, v Zeline repom mlati”.
PRIČA O KVATRAMA
Nekada su se običaji i vjera strogo poštovali, ali uvijek je bilo onih prkosnih ljudi koji se toga nisu držali. Živio je tako neki čovjek koji je cijele godine jeo samo meso. Brinuo se o prascima i to mu je bilo jedino na pameti. Premišljao se, no kada je došlo vrijeme kolinja, morao je donijeti konačnu odluku. Nasolio je meso i ostavio nekoliko dana, a onda ga povješao na tavan iznad kućnog ognjišta. Stalno je provjeravao je li sve u redu s njegovim mesom, psovao kada bi zapuhala južina, vikao na ženu ako bi vatru zapustila i zagasila. Odbrojavao je dane do prvog kušanja. Upravo tada je došlo vrijeme kvatrama kada se sav kršćanski svijet obavezuje na strogi post i nemrs. Žena je pripremila posnu večeru za njih i goste. Čekalo se samo domaćina koji je na tavanu provjeravao svoje meso. Zagledao se u sušene komade koji su već bili spremni za kušanje, ali se više od svega htio pohvaliti pred gostima. Nije izdržao, pa je posegnuo za nožem i odrezao jedan komad. Posna se večera hladila, a ukućani i gosti su se zabavljali razgovorom dok su čekali domaćina. Pokucali su u dimnjak kako bi ga pozvali, ali samo što je on kucnuo u zid, niz dimnjak u ognjište padoše njegove kosti i svo sušeno meso kojemu se previše veselio. Nastala je tako priča kako su kvatre pojele domaćina, a ne domaćin meso o kvatrama.
PRIČA O PESOGLAVCIMA
Sve na svijetu ima vrijeme te se tako znalo da je dan vrijeme za ljude, a noć za one koji to nisu. Prvim zalaskom sunca svi poslovi se trebaju završavati. Kako bi se noć sve više hvatala, vjetar bi iz daljine donosio sve jače režanje, a kada bi razgovor ukućana utihnuo, čuli su ih kako vrebaju plijen. Najbliže kućama prilazili su pesoglavci. Oni se danju skrivaju u obližnjoj šumi Bukovec, a s prvim bi mrakom polazili u potragu za plijenom. Čuvši ih, majke bi manju djecu približile ognjištu jer su pesoglavci zavirivali u kuće. Lovci koje bi noć u šumi zatekla, u mraku bi raspoznavali obrise zvijeri veće od vuka, s psećom njuškom i grivom na glavi. U blizini plijena ustali bi se na stražnje noge, pokazujući se u punoj veličini. Pružili bi ruke na šakama nalik na ljudske i oštrim kandžama trgali ulov velikom lakoćom dok su se od njihovog zavijanja kosti ledile. Nasred čela imali su jedno veliko oko koje se u mraku odsijevalo. Ali to njihovo oko je i bila njihova slabost. Svijetlost iz kuća ih je privlačila, ali ih je zasljepljivala na trenutak. Kako noć ne pripada samo njima, znalo se naći pokoje biće s kojima su u vječitom neprijateljstvu koje bi urlikalo i zavijalo od zadovoljstva gledajući ih kako pate. Vještice bi noću znale prepoznati bespomoćnog pesoglavca te bi ih zaskočile i uhvatile za grivu pa jahale s njim kroz noć. Strašni zvukovi razlijegali su se kroz noć. Kako se zavijanje nošeno vjetrom sve više udaljavao, ustupao bi dan. S prvim svijetlima dana otključavale su se brave i ukućani bi izlazili van popravljajući štetu koja je nastala preko noći.
MUSEKI
Siromašan mladić koji živi sam samcat bez ikoga, zaposli se s drvosječama, kad su vidjeli da je ubog. Nije bio jako dobar, ali se jako trudio. Dok je kupio alat, ostatak drvosječa su otišli. Probao je dotrčati njima, ali što je više trčao, to je manje čuo njihove glasove dok nije potpuno ostao sam, bez alata kojeg je izgubio trčeći. Vičući je probudio šumske zvijeri, pa se sakrio među korijenje stabla. Onda je nekakva zvijer došla ispred njega, otvorio je oči i shvatio da to nije zvijer, nego nekakvo stvorenje nalik čovjeku, veličine novorođenčeta. To su bili museki. Oni nekad ostanu vani timariti konje. Približi se da bi ih bolje vidio, ali oni nestadu. Onda se svjetlo pokazalo malo dalje od njega, pa ga počne pratiti. Sretno je izašao iz šume. Ipak, na pola puta do sela odlučio je vratiti se do šume i uhvatiti museke. Cijelu noće je hodao šumom, dok nije čuo žamor i krenuo prema njemu. Naišao je na mnoštvo malih museka. Neki su plesali, drugi pjevali, a drugi timarili konje. Približio im se i pokušao skočiti da ih uhvati, ali tada ga je korijenje stabla jako primilo da se nije mogao pomaknuti. Ujutro su drvosječe otišle naći alat i našli su i njega i počeli su ga koriti. Pokušao im je reći što je vidio, ali nitko mu nije vjerovao nego su mu rekli da se ostavi bapskih priča i da se prihvati posla.
museki, odnosno muski
U duhu ove priče imamo i još jednu, koje je ustvari svjedočanstva majke i bake naše bivše učenice Tatjane Šišak:
,,Ne tako davno moja mama i baka nosile su mlijeko u susjedstvo. Bilo je zimsko vrijeme i rano se počelo mračiti. Na putu doma vidjele su neobično svjetlo i pojavilo se s njihove druge strane. Bile su to muske. Mama i baka su požurile kući jer su se bojale toga što su vidjele.”
PRIČA O GROFU BLAGUSU
Priča o grofu Blagusu je priča o jednom jako dragom grofu koji je uvijek obilato primao siromašne i potrebite u svoju malu kućicu. Gostio ih je i darivao. Grof je živio mirno i skromno i nije mu ništa više trebalo osim blagoslova. Grof je imao tri mlađa brata koji su bili ljubomorni na njegovu sreću. Također, njegovoj braći je smetalo što je on grof, a živi u maloj skromnoj kućici. Tražili su od grofa da napravi veću kuću kako to i nalikuje grofovima. Uskoro Blagusu dojade prigovori te odluči i udovolji im gradnju velike kuće. U to vrijeme grof primi poziv od kralja koji nije smio propustiti, i tako grof prepusti sve braći dok je on kod kralja. Najmlađi brat je bio zadužen da nađe mjesto za gradnju, srednji za nadničare, a najstariji za gradnju. Najstariji brat poželi teške kamene blokove finog mramora od čega se rade dvorci. Srednji brat sve razglasi da traži nadničare i da nudi dobre nadnice. No, najmlađeg brata se čekalo jer nije brzo mogao naći mjesto za gradnju. Kada je mlađi brat našao mjesto nazvano Gradišće, bio je očaran pogledom gdje je vidio cijelu grofoviju. Pričalo se da se tamo noću nalaze vile i kada ih je brat vidio, protjerao ih je. Zbog velikih želja najstarijeg brata šuma se polako uništavala jer je on htio veću kuću nego što je trebalo. Uskoro im je ponestalo novaca i otpustili su nadničare i natjerali su kmetove iz grofovije da rade umjesto njih, jer su željeli izgraditi to prije povratka Blagusa. Na dan završetka braća su napravila zabavu i pozvali su svoje žene i svo plemstvo. Kada se Blagus vraćao vidio je nezadovoljstvo svojih podanika. Nerado su ga pozdravljali, potiho kleli… Rastuži ga slika umornih i gladnih kmetova, udovica i siročadi koji su se udaljavali od njega. Kada je podigao glavu, ugledao je raskošno kameno izdanje, s kula su se vijorili obiteljski stjegovi, a iz zidina su kapale suze kmetova. To se grofu uopće nije svidjelo i stezalo ga je u srce zbog svega i glasno je izrekao kletvu na braću i ˝dvorac˝. U istom trenu otvori se zemlja pod kamenim dvorcem i proguta ga zajedno sa svime što je u njemu bilo. Prema legendi, danas još strši vrh tornja nekadašnjeg kamenog dvorca oko kojeg su znatiželjni pokušali kopati, ali našli bi samo užarenu lavu koja ih odvrati od toga. U spomen na dobrog grofa osnovano je planinarsko društvo nazvano Blagus.
KAŠINSKI GRADEC
Na međi između Kašine i Planine nalazi se Gradec, imenjak slavnog gornjogradskog Gradeca. Mjesto je to koje bi upućeni rado izbjegli zbog jedne stare priče vezanje uza nj. Gradec je bio naseljena vojna utvrda, točnije bilo je to sjedište bogatog srednjovjekovnog imanja Planina na kojem ničega nije nedostajalo – od potoka, šuma oranica čak su napajali i umjetni ribnjak. Za imanje se skrbio vitez Nikola odlukom samoga kralja zbog zasluga u vojnim pohodima. Nakon njegove smrti imanje su naslijedili sinovi. Stariji sin obavljao je svećeničku i diplomatsku službu, a mlađi je bio vitez poput oca te je češće izbivao. U dalekim krajevima u vojnim pohodima upoznao je Maure i Saracene te je prihvatio njihovu vjeru i običaje. Dugo je izbivao te su ljudi već pomislili da je poginuo. Tuđina ga je izmijenila te je naglo ostario, a sa sobom je poveo neobičnu pratnju od ljudi i životinja te čudnu zbirku predmeta. egzotične životinje izazivale su najviše čuđenja – mačke krzna crnog, neke su bila prošarane prugama. Kad bi ih pustili da se protrče, one bi se samo vratile u svoje kaveze i slabo su jele. Tijekom zime su uginule.
Najveću pomutnju na Planini izazvali su Mauri i mješanci, rođeni i ostavljani u lukama sredozemnih radova. Planinska ih je zima iznenadila te su prozebli, a zamatali su se u sve što su imali, od turbana, rubaca, plašteva. Nisu izlazili, a mještani su znali proviriti privučeni njihovom glazbom te su tvrdili da su potpuno crni. Priča o neobičnim stanarima proširila se i do samoga Kaptola. I do zagrebačkom biskupa stigla je priča o neobičnom imanju te o vlasniku koji živi s više žena koje čak nisu niti krštene. Kad je te godine izostala dimnica (porez) s imanja, odlučili su nešto poduzeti. Tamo poslaše brata viteza kako bi ga urazumio i vratio očevoj vjeri. Kad su ugledali izvezene križeve na njegovoj odori sabljama su ga otjerali. Nakon što je shvatio da je izgubio mlađega brata zauvijek, svoj dio imanja ostavi redu svećeničke braće, a utvrdu Gradec ogradili su dubokim kanalima ispunjenim vodom. Tek ponekad noću bi se čulo sviranje zurle, a napušteni Gradec uskoro je obavila gusta šuma. Još i danas živi u sjećanju priča o poganom gradu na koji upozoravaju slučajne prolaznike i planinare. U samom središtu Gradeca nalazi se rupa u koju ljudi rado bacaju štapove te su primijetili da štapovi ne propadaju u nju. Unatoč upozorenjima, nekoliko prolaznika odlučilo je istražiti rupu i počeli su kopati. Kad su u tami upalili luč iz zemlje izroni kočija s upregnutim konjima te je uronila u drugi kraj jame. Nakon toga iz zemlje je izronila crna žena koja ih je upitala hoće li stići ove koji su prošli u kočiji. Kopači su bili uvjereni da su vidjeli samoga vraga, a žena je zaronila za kočijom. Svi su se uvjerili kako je Gradec, napušten od ljudi i dalje živ i naseljen, a u blizini se nalazi kamena ploča s natpisom kojeg još nitko nije uspio pročitati. Štapovi i dalje propadaju, ali se nitko ne usudi kopati, jer tko vraga traži, taj će ga i naći…
VILINA OSVETA
osvetoljubive vile
Te noći, vraćao se neki mladić sa zabave na kojoj se dugo zadržao. Svi u već odavno otišli, ali on je rekao kako će ih stići. Pred samu zoru se vraćao sam kroz šumu. Osjetio je žeđ, pa se spustio do Kašinskog potoka kako bi potražio mjesto gdje bi pio. Pronašao je korito proljetne bujice koja je napravila usjek koji se napunio vodom. Mladić razgrnu granje i počne piti. Odjednom u ruci osjeti šumske povijuše, a među povijušama kosu koja se u pramenovima spuštala niz vodu. Čuo je zvukove, te je ustao, prišao grmlju i opazio nekoliko djevojaka koje su se kupale u usjeku, prskale i polijevale, a duge kose su spuštale niz vodu. Sjetio se kako je čuo o vilama koje su se tamo uobičavale kupati. On ih je slučajno našao, pa je odlučio da će svima ispričati što je vidio. Sagne se, uzme velik kamen jer ih je htio gađati. Samo što je zamahnuo, kad ga jedna od njih presječe pogledom od kojega se mladić ukoči, te mu kamen ispadne iz ruke. Kada se ujutro nije vratio otišli su ga tražiti. Našli su ga samog kod potoka, pognutog i savijenih leđa koja više nikada nije mogao ispraviti. Otad se uvijek govorilo da tko pameti nema, taj mora imati zdrava leđa, a nevolja je za onoga tko nema ni jedno ni drugo.
PRIČA O VILI NESRETNICI
Bilo je vrijeme žetve. Djeca su za žeteocima pobirala zaostalu slamu. Tko je sakupio najviše slame, dobio je i nagradu. Jedno siromašno dijete je pošlo za ostalom djecom nadajući se nagradi, no dijete se izgubilo i zaplelo u trnje koje mu je izgreblo noge i okrvavilo stopala. Uplakano dijete je dozivalo pomoć, no nikoga nije bilo. Predvečer su se tamo našli i museki koje je privukao plač nesretnog djeteta. Iznad njega je bila Vila Nesretnica koja je držala kristal iznad njegove glave i smijala se njegovoj nevolji. Znali su da ne mogu sami protiv nje, pa su krenuli po Vilu Vidaricu. Čim je spazi, Nesretnica je primijetila kako Vila Vidarica oslobađa dijete i kreće s prikupljenom slamom prema selu. Vilu Nesretnicu je osobito povrjeđivalo to što mora gledati nekoga jačeg od sebe, pa je krenula smišljati osvetu. Nečija tuga je bila njena radost. Bila je sitna i neugledna, danju se skrivala po mračnim i vlažnim spiljama kao i šišmiši čija je krila imala. S vremenom se navikla na samoću i počela je izbjegavati druge. Nevolju onog djeteta nije uspjela sačuvati, pa je jedno mjesto u njezinom kristalu bilo prazno Mučila ju je ta praznina jer je to pokazivalo njenu nemoć. U toj misli su je omeli gnomovi koji izroniše iz zemlje. Pogledala je u njih s prijezirom kakvim se gledaju niža bića koja su tu samo da postoje, no samo ih je zanemarila i razmišljala o osveti. Ova spilja im je bila jedino utočište jer su bili nepoželjni i odbačeni. Među njezinim stanarima je vladao neobičan sklad.
vila nesretnica
Osjećala je gnomovske poglede koji su je probadali iz mračnog kuta. Htjela ih je protjerati jer su bili neugledni, prašnjavi i kržljavi, no sjetila se da bi joj mogli pomoći u osveti. Iz guste brade im se dimilo i svi su ih najradije gazili da ne bi što zapalili. Rekla im je da će dati kristal onome koji priđe najbliže stogu slame u polju. Oni su se samo rastrčali i izvirivali su iz zemlje, palili su stogove i uništavali sve pred sobom. Nesretnica je sve gledala s visine, no nije bila zadovoljna pa je proširila vatru cijelom dolinom. Ljetina je te godine bila uništena, pokušavali su sve spasiti no nisu uspjeli. Svi su pomogli oko svega, makar se šteta nije mogla popraviti. Veliki požar se još dugo pamtio i stariji su prepričavali mladima da je vatra opasna. Ipak, ne može se biti neprijatelj vatri jer iako ponekad opeče, valja znati da ona uvijek grije.
MUŠKA POSLA
sve illustracije djelo su naše profesorice, Verice Jadanec
Neki je čovjek imao vinograd i kada je došlo vrijeme berbe u selo se počelo pričati kako noću dolaze lopovi i beru zrelo grožđe te trgaju lozu. Zato on odluči prenoćiti u kleti i uhvatiti lopove. On kaže svojoj ženi planove, ali žena se brinula pa je ponudila da i ona ide s njim, ali on to odbije te kaže da su to muška posla. Došao je u vinograd i kada se smračilo počeo je osluškivati, ali ništa nije čuo pa je ubrzo zaspao. Poslije ponoći ga probudi lavež pasa, pa zato uhvati pušku misleći da su lopovi pa ispali metak ne gledajući gdje puca. Lavež se čuo sve jače i jače te iz drvenog zida kleti istrči čopor vižli (bića koja preuzimaju oblike različitih zvijeri, a najčešće nalikuju na male pse prodornog laveža), oni mu prijeđu preko nogu, a za njima trči stari pas. Čopor prijeđe preko kleti i nestane u zidu. Vjerovalo se da su bili duše nesretno stradalih lopova koji su išli u lov na Uskrs, a one koji bi im se našli na putu proganjali bi do iznemoglosti.
PRIČA O VUGROVEČKOJ LIPI
Davno je kroz Vugrovec prolazio biskup Augustin te se stao odmoriti. Mještani su ga ugostili, a on u znak zahvalnosti u sred Vugrovca zasadi lipu. Narod se često okupljao i veselio ispod Augustinove lipe. Turci su htjeli osvojiti Zagreb, no nisu uspijevali. Najgori među njima je bio Hasan-paša koji je zbog neuspjeha mislio da će mu car jako zamjeriti. Na njihovom putu se nađe samostan u Remetama te ga opljačkaše i spališe, a biskupe objese na staru lipu. Nakon par dana sasjekli su grane lipe kako bi spustili tijela. Na mjestu svake odsječene grane izrasla bi nova s listovima redovničke kukice. Hasan-paša je opet odsjekao grane, ali one ponovno izrastu. I to ga je protjeralo iz Vugrovca.
Margita Lukačić, Magdalena Denić, Ema Combaj, Natalia Stjepić, Lucija Palikuća, Lana Jurišić, Ema Palikuća, Elena Tašev
